Na Neretvi je temeljem Zakona o zaštiti prirode u tijeku proglašavanje posebnih rezervata, zaštićenih područja od nacionalnog značaja koja u svojoj biti štite jedinstvene, rijetke ili reprezentativne prirodne vrijednosti ili se pak radi o ugroženim vrstama i staništima koje je potrebno očuvati.
Očuvanje bogatstva prirode područja delte Neretve proglašenjem posebnih rezervata prirode jedini je smisleni način osiguravanja dugotrajnog napretka ovog područja i ljudi koji na njemu žive.
Postojeći ornitološki rezervati Pod Gredom, Orepak i Prud pokazuju svojim primjerom kako se na tom području, samo nekoliko kilometara dalje od predviđenih, a dijelom i već postojećih posebnih rezervata ‘Modro oko i jezero Desne’, ‘Ušće Neretve’ i ‘Kuti’, uspješno može živjeti s prirodom uz aktivan rad na očuvanju vrsta. U tim rezervatima ljudi normalno koriste čamce, obrađuju svoje parcele i bave se ribolovom, kao što je to slučaj i u drugim ornitološkim rezervatima u Hrvatskoj. Ono što ne rade su aktivnosti koje mogu narušiti očuvanje takvih rezervata, poput lova na ptice u ornitološkim rezervatima, jer lovom na ptice u tim područjima u potpunosti bi se izgubio smisao postojanja takvih oaza za ptice.
Naš odnos prema prirodi još uvijek nije u skladu s očuvanjem vrsta, te je nastojanje rezerviranja prostora za ptice istodobno vrijedan pokušaj da se sačuva budućnost tog prostora za život ljudi.
Pitanje granica
Sadašnji plan granica posebnih rezervata ‘Modro oko i jezero Desne’, ‘Ušće Neretve’ i ‘Kuti’ jako uviđavno zaobilazi granice privatnog vlasništva, plantaža mandarina i ostalih legalnih aktivnosti, uključujući i koncesije na ribarske pošte. Dakle, vlasnici privatnih parcela ili legalno zakupljenih plantaža neće niti primjetiti da su pored rezervata ili u samom rezervatu. Dapače, vrijedna prirodna područja u njihovoj blizini im samo olakšavaju njihove djelatnosti, jer omogućuju veću bioraznolikost oprašivača, mrijest ribe i dr.
S druge strane, područje delte Neretve već je prepoznato kao “crna točka” na karti Hrvatske i Europe kad je riječ o nezakonitom ubijanju ptica. Krivolovci uz pomoć ilegalnih sredstava godišnje tamo pobiju više tisuća lisaka, a stradavaju i druge strogo zaštićene vrste. Podsjetimo se samo dalmatinskog pelikana ili kudravog nesita koji je živio na području Neretve, a danas ga u Hrvatskoj možemo vidjeti samo u zagrebačkom zoološkom vrtu.
Stoga je potrebno stvoriti sigurne “oaze” u kojima će se ptice moći odmoriti, nahraniti pa i odgajati svoje ptiće s obzirom da su na području delte Neretve često izložene uznemiravanju uslijed različitih ljudskih aktivnosti, lova, a nažalost često i krivolova. Područje ušća Neretve je kroz povijest pretrpjelo značajne promjene u svojim staništima, pri čemu su se nepovratno smanjile velike površine močvarnih staništa i pješčanih i muljevitih obala pogodnih za ptice koje su vezane uz ta staništa i uz okolno plitko more. Ne treba pri tome zaboraviti kako je obalno područje delte Neretve, uz obalna područja na sjeveru Dalmacije sa solanama, iznimno važno na nacionalnom i europskom nivou jer svojim značajnijim udjelom spomenutih obalnih staništa podržava populacije preletnica i zimovalica, pa i gnjezdarica koje ne nalazimo drugdje na hrvatskoj obali, ili vrlo rijetko. Daljnjom devastacijom tih osjetljivih obalnih staništa došlo bi do značajnog gubitka na nacionalnom, pa i europskom nivou, a upravo se to može izbjeći proglašenjem odgovarajućih rezervata.
Privatno i državno zemljište
Rezervat Kuti treba biti osmišljen na način da obuhvaća što veći broj manjih rukavaca i kanala obraslih tršćakom jer je upravo njih potrebno očuvati, pa bi zbog toga granice planiranog rezervata trebalo proširiti s tim ciljem. Takvo proširenje granica bi ujedno olakšalo upravljanje područjem jer bi ih tada činila i prirodna obilježja, odnosno postojeći vodotoci. U slučajevima gdje granice prolaze uz privatno, već obrađeno zemljište, poželjno je takve površine isključiti iz obuhvata rezervata. One su istovremeno jasno uočljivi elementi u prostoru, pa bi se kao i u slučaju vodnih tijela, granice rezervata bez problema mogle uočiti, što je, primjerice, važno zbog toga da se jasno zna gdje je lov dozvoljen, a gdje nije.
Istovremeno, parcele nastale uzurpacijom državnog zemljišta nikako ne bi smjele biti izuzete iz rezervata jer bi time država doslovce – podržala krađu državnog vlasništva.
Uz već spomenuti nestanak staništa, na Neretvi je izraženo i uznemiravanja ptica, prije svega tijekom trajanja turističke sezone koja se značajnim dijelom poklapa s razdobljem migracije ptica, a u potpunosti s razdobljem gniježđenja. Naime, uznemiravanje ptica na ušću uopće nije prepoznato kao problem, pa time ni uzeto u obzir prilikom kreiranja obuhvata rezervata Ušće Neretve. Najveći nedostatak granica trenutno planiranog rezervata je izostavljanje najvećeg dijela pješčanog spruda koji bi uz lagune Galičak i Parila trebao biti okosnica ovog rezervata. Njegova važnost za hranjenje i odmor praktički svih vodenih i morskih ptica koje borave na ušću je neupitna. Pretpostavljamo da se njegova zapadnija polovina ne planira obuhvatiti rezervatom zbog turističkih sadržaja koji se odvijaju tijekom ljetnih mjeseci, no izuzet je i značajan dio istočnije polovice na kojoj nema takvih aktivnosti. Uz sam sprud područje rezervata trebalo bi obuhvatiti i brežuljak Galičak na kojem je smještena infrastruktura za promatranje ptica.
Još jedna bizarnost je i da nove granice rezervata Ušće Neretve ne samo da ne uzimaju u obzir zonaciju postojećeg rezervata, koja je izrađena kroz Plan upravljanja Deltom Neretve, nego područje koje je tim planom određeno kao zona stroge zaštite (staništa vrijedna za očuvanje ptica uz otok Osinj) u potpunosti isključuju iz rezervata.
Naša je odgovornost očuvati ove iznimno rijetke i vrijedne prirodne predjele na području delte rijeke Neretve kako bismo omogućili i pticama i ljudima da žive na ovom području i od ovog područja. Ili da se na području delte Neretve odmore i krenu dalje svojim putem. Proglašavanje posebnih rezervata korak je u pravom smjeru, no iznimno je važno da rezervati budu u funkciji osiguravanja opstanka pticama, a ne da predstavljaju zamku u koju će ptice upasti i iz koje neće izvući živu glavu. A ako jednom nestane ptica na Neretvi, nestat će i ljudi. Svima nama bi trebalo biti u cilju da se to ne dogodi.
