Fotograf iz Ploča, Martin Burić, šalje prekrasne slike plamenaca iz ornitološko-ihtiološkog rezervata Ušće Neretve. Plamenci nisu samo ptice prekrasnog izgleda, imaju također vrlo zanimljivu ekologiju.
Plamenci (Phoenicopterus roseus) su donedavno bili smatrani rijetkom vrstom u Hrvatskoj, no u posljednje vrijeme zabilježen je veći broj viđenja.Uglavnom se hrane u plitkoj vodi. Iako im je jelovnik raznolik, najčešće će se na njemu pronaći manji beskralješnjaci, mikroalge i sjemenki biljaka. Za vrijeme preleta i zimovanja zabilježeni su na lokalitetima u u Istri (na Mirni, Paludu), Ninskoj solani, Stonskoj solani i na Neretvi. Plamenci se gnijezde u velikim skupinama na pjeskovitim i muljevitim obalama riječnih ušća, uz obale mora ili jezera. Osim toga, mjesta gniježđenja su također i u toplijim predjelima oko Sredozemnoga mora; u južnoj Španjolskoj, u Francuskoj na ušću Rhône u Camarguei te u močvarnim predjelima sjeverne Afrike. Najbliže Hrvatskoj je gnijezdilište plamenaca u Italiji, u blizini delte rijeke Po. Nakon sezone gniježđenja plamenci se mogu vidjeti u Albaniji, Grčkoj, Italiji, Bugarskoj, Crnoj Gori.
Plamenci su sezonski monogamni, što znači da imaju jednog partnera tijekom jedne sezone parenja, ali je česta pojava da mijenjaju partnera u sljedećoj sezoni. Promjena partnera moguća je i u istoj sezoni gniježđenja ukoliko prvo gniježđenje završi neuspjehom.
Za uspješno razmnožavanje neophodne su odgovarajuće razine vode u močvarama, što se ne događa svake godine. Previše oborina može uzrokovati poplavu gnijezda, dok premalo vode može isušiti močvarno područje, što dovodi do brojnog uginuća ptica. Plamenci gnijezde na otočićima unutar močvara kako bi izbjegli predatore s kopna. Godišnje polažu samo jedno leglo, no ako inkubacija ne uspije, mogu pokušati gnijezditi više puta. Obično se gnijezde na muljevitom tlu, gdje stružu blato kako bi izgradili uzdignuto gnijezdo iznad tla.
Plamenac je jedna od vrsta ptica koja zbog načina hranjenja dolazi do olovne sačme u mulju te su izložene trovanju olovom iz olovne sačme. U nekim sredozemnim močvarama postoji veća izloženost olovnoj sačmi. Studija provedena u nekoliko španjolskih močvarnih područja zabilježila je veliku količinu olovne sačme u sedimentu dubine 0–20 cm. U blizini Albufera de Valencia, gustoća olovne sačme iznosila je čak 1.876.000 zrna olovne sačme/ha, dok je u Nacionalnom parku Tablas de Daimiel gustoća olovne sačme bila 994.000 sačme/ha. Trovanje olovom gutanjem olovne sačme dokumentirano je u Španjolskoj i drugim mediteranskim zemljama. U tri močvare u istočnoj Španjolskoj (El Hondo, solana Santa Pola i delta Ebro) 52 od 65 jedinki u uzorku bilo je otrovano olovom, što je utjecalo na relativne udjele različitih masnih kiselina. Nekoliko smrtnih slučajeva zbog trovanja olovom također je zabilježeno u južnoj Europi, kao što su Doñana i provincija Alicante (Španjolska), Regionalni park Migliarino, San Rossore i Massaciuccoli u Italiji, u regiji Marseille (Francuska) i na slanom jezeru Larnaka na Cipru.
Plamenci (Phoenicopterus roseus) su donedavno bili tretirani kao rijetke vrste u Hrvatskoj, ali u posljednje vrijeme raste broj opažanja. Budući da je naša obala pretežno kamenita što plamencima ne odgovara, zabilježeni su na rijetkim i malobrojnim muljevitim lokalitetima za vrijeme preleta i zimovanja, poput Istre (na Mirni, Paludu), Ninskesolane, Stonske solane i na Neretvi Plamenci se gnijezde u velikim skupinama po pjeskovitim i muljevitim obalama riječnih ušća, uz obale mora ili jezera. Europski areal gniježđenja nalazi se u toplijim predjelima oko Sredozemnoga mora – u južnoj Španjolskoj, u Francuskoj na ušću Rhône u Camargue. Hrvatskoj najbliže gnijezdilište plamenaca je u Italiji u blizini delte rijeke Po. Nakon sezone gniježđenja mogu se vidjeti u većim brojevima u Albaniji, Grčkoj, Italiji, Bugarskoj, Crnoj Gori
