Požar na Dinari nije napravio katastrofalnu štetu na cijeloj izgorenoj površini jer su većinom izgorjeli travnjaci koji se obnavljaju već nakon prvih kiša, ali su nastradala i staništa koja se neće obnoviti desetljećima. Upravo ta staništa, kojima će trebati duga desetljeća da se obnove i da se u njih vrate bića koja su tu živjela, pokazuju da tradiciji nekontroliranog paljenja nema mjesta u modernom upravljanju prostorom. Upravljanje Dinarom kroz Mrežu zaštićenih područja Natura2000 u Europskoj uniji je obaveza Republike Hrvatske i ovakvi požari dugoročno otežavaju to upravljanje.
Posljednjih dana su u brojnim medijima izašli članci o netom ugašenom požaru na planini Dinari. Uz požar se uglavnom vežu negativni utjecaju na prirodu i ljude, ali neki od komentara pokazuju da ima i drugih mišljenja. Budući da je dio našeg projekta Dinara back to LIFE propisano (kontrolirano) paljenje bitno je istaknuti u čemu je razlika između kontroliranog paljenja i požara.
Kod kontroliranog paljenja se ciljano spaljuju relativno male površine ovisno o njihovoj upotrebi i cilju kojeg želimo postići, dok kod požara gore i velike površine za koje je vatra štetna iz više razloga.
Utjecaj vatre na različita staništa je bitno različit te dodatno ovisi o trenutnim vremenskim prilikama te količini i vlažnosti gorive mase. Utjecaj vatre na travnjake je minimalan, naročito zimi; već nakon par proljetnih kiša se tragovi požara skoro neće niti vidjeti. Dapače, vatra će uništiti veliki dio vrsta koje zarastaju travnjake i tako je dugoročno korisna u održavanju istih. Najveće izgorene površine na Dinari su upravo travnjaci. Ali, važno je znati da nisu gorjeli samo travnjaci. Sastojine planinskog bora krivulja, iako izgledom samo niska gusta šikara, trebaju desetljeća da se obnove u surovosti planinske klime. Bukovim šumama, koje se u kršu sporo šire, a na Dinari ih je preostalo jako malo, treba puno više od jednog ljudskog života da bi se oporavile nakon požara.
U ovom požaru su izgorjele i veće površine submediteranske šikare i niske šume. Paljenje je često usmjereno upravo na ovaj tip staništa jer se opožarivanjem želi vratiti travnjak, odnosno pašnjak za stoku. U pitanju je stara tradicija koja se zadržala kao način ”oplemenjivanja” prostora čak i sada, kada većina opožarenih površina uopće neće biti korištena za ispašu jer stoke nema toliko kao nekada. Šume hrasta medunca, koje s vremenom nastaju iz tih šikara, skoro da i ne postoje u većim površinama, jer su nestale kroz više tisućljeća stočarstva, sječe i paljenja. Tek posljednjih desetljeća, te šume su se počele obnavljati i naša je zadaća da im u tome pomognemo. Naravno da nećemo sve travnjake pretvarati u šumu, ali niti ćemo posvuda sprječavati zarastanje travnjaka u šumu. Dinara je dio mreže zaštićenih područja EU Natura2000 i jasno je definirano koje vrste i staništa su bitna; a da bi ih mogli očuvati trebaju nam razni tipovi travnjaka, šuma i prijelaznih staništa.
Propisano paljenje, kao dio upravljanja prostorom, je osmišljeno tako da se poštuju svi korisnici prostora, sva staništa i vrste koje žive na nekom području. Travnjaci se pale u svrhu održavanja, ali se itekako pazi da se vatra ne proširi na šumska staništa, s iznimkom jednog dijela šikara koje želimo vratiti prema travnjacima. Propisano paljenje se provodi u skladu s prostornim planiranjem upravljanja nekim područjem, a u tom prostornom planiranju vodimo brigu i o prirodi i o ljudima koji koriste taj prostor.
Dinara ima prostora za sve: za pašnjake za tisuće grla stoke, za sve vrste koje žive na travnjacima i za obnovljene šume hrasta medunca, bukve ili bora te brojne vrste koje u njima žive. Važno je samo prema njoj se odnositi stručnošću, znanjem, iskustvom i velikim poštovanjem prema prirodnom bogatstvu.
