Svaki sumrak je isti. Izađem u vrt u pratnji poznatog glasanja: uhuuu. Taj zvuk me posebno veseli kada je vrijeme monitoringa velikih ušara. Već druge godine sudjelujem u monitoringu, a ovaj put je bilo stvarno posebno.
Nakon posla požurim u šumu, iznad litice mora. Tragovi divlje svinje me ne brinu. Rekla mi je ekologinja da će me divlja svinja nanjušiti ili čuti i maknuti mi se s puta daleko prije nego je ja vidim. Udahnem duboko i sjednem ispod grma pored puteljka. Zađe sunce. Kosevi počinju rasturati sa svojim malo fliper, malo space sound – a onda krene prava melodija. Odjednom čujem neko komešanje. Pretrnem. Pogledam prema puteljku, odakle ide zvuk… A ono oči u oči ni s kim drugim, nego s mačkom. Ukopala se ja, ukopala se ona. Nismo se nadale jedna drugoj. Gledamo se neko vrijeme, kad ono zvuk nalik sovi. Dovoljno da zaboravim sve i okrenem glavu na drugu stranu. Je li to sova? Ma neee, samo ribari, došli ribati. Ostavili svoju mrežu i pošli. Ispravim glavu, a šišmiš obljetava na 1 m od mene. Odvraćam mu pozdrav! Dođu drugi ribari. I oni odu. I u 15 do 7 javi se prava sova. Pjeva 5 min i stane. To je to. Završila sam. Dobro je.
Shvatim da sam zbog silnog uzbuđenja uoči monitoringa zaboravila provjeriti mobitel, a baterija je još na samo 17%. Izdržat će valjda do prvog svjetla. Opušteno krenem natrag. I na pola puta nešto se mekano sruši sa drveća kao plašt i lagano slomi grančice. Osvijetlim iza sebe. Nema ništa. Nastavim dalje. Nakon par koraka javi se mužjak ušare na par metara od mene. Ah jadničak – prepala sam ga! Tako mi je drago da me i on pozdravio. Ostani mi u zdravlje mekani dive, neću te smetati do iduće godine!
Izađem na široki put. Nebo puno zvijezda. Divota… Na 10 m od osvijetljene staze prestalo raditi svjetlo mobitela. Dobar tajming. A taj moj prijatelj tu i tamo se javi u zboru ostalih koji obitavaju blizu kuće. Samo vi budite u blizini, dragi susjedi. Vrt je otvoren, možete se počastiti miševima koji prođu ovuda. Dobar vam tek! I imajte ugodnu noć!
