Tijekom ove godine imao sam priliku provesti 125 terenskih dana istražujući zaštićene morske ptice na Lastovskom otočju – kaukalu, gregulu i sredozemnog galeba. Promatrajući njihove životne navike i zanimljive obrasce ponašanja, osim doprinosa očuvanju prirode, imao sam priliku doživjeti nezaboravna iskustva.
U travnju 2019. godine zamijenio sam gusto naseljenu Nizozemsku za jedva naseljeni otok Lastovo kako bih zajedno s kolegama radio na projektima Jadranski čuvari morskih ptica i LIFE Artina. Ova bivša vojna baza udaljena je pet sati vožnje trajektom od Splita i u velikoj je mjeri lišena masovnog turizma koji je tijekom ljeta svakodnevica pristupačnijih jadranskih gradova i otoka. Čini se da je korak predaleko i uobičajenim europskim gnjezdaricama, poput plavetne sjenice i velike sjenice. No, upravo je mirnoća na ovaj arhipelag privukla nekoliko ugroženih vrsta morskih ptica. Njihova gnjezdilišta nalaze se na nenaseljenim otočićima oko Lastova, od kojih mnoga imaju teško izgovorljiva imena lišena samoglasnika.
Jedan od tih otočića je Zaklopatica, mjesto na kojem sam se prvi put susreo s globalno ugroženom gregulom (Puffinus yelkouan) iz porodice cjevonosnica. Noću se ove ptice vraćaju iz mora i čini se kako se poput torpeda obrušavaju na otok. U tom se procesu mnoge od njih zapletu u grmlje i krošnje stabala, a kada napokon dotaknu tlo, zbunjeno gledaju oko sebe. Tada koriste sva moguća sredstva (kljun, krila, noge) kako bi pronašle pukotine za gniježđenje gdje ih s nestrpljenjem očekuju njihovi iznenađeni i glasni partneri. Da budem iskren, i sâm sam iznenađen da se vraćaju neozlijeđeni jer nakon što sam prvi put svjedočio ovom nespretnom spektaklu, ozbiljno sam se zapitao je li najveća prijetnja izumiranju ove vrste njezino ponašanje. Međutim, gregula ponavlja ovo ponašanje svake večeri u sezoni gniježđenja tijekom životnoga vijeka dugog između 15 i 20 godina. Ona je zapravo vrlo čvrsta životinja, a pad njezine populacije ipak je posljedica vanjskih utjecaja, poput svjetlosnog onečišćenja, plastičnog otpada i stradavanja od drugih grabežljivaca (galebova i invazivnih vrsta sisavaca). Otkrivanje kolonija za gniježđenje i pomno praćenje jedinki pomoći će u spoznavanju s kojim se ključnim opasnostima ona susreće i na koji se način s njima treba suočiti kako bi se osigurao opstanak ove vrste.
Dok nadgledate gnijezda, saznajete također da gregule nisu vjerne samo svome partneru, već i pukotinama u kojima se gnijezde. Svake im se godine iznova vraćaju na parenje. Oni počinju prilično rano u sezoni (ožujak) kako bi bili sigurni da će ptići pobjeći prije nego što se na otok u lipnju vrate dvaput veći kaukali (Calonectris diomedea). Kaukali, također iz porodice cjevonosnica, ne podnose nikakve druge ptice u gnijezdima, a promukli zvukovi mužjaka i vrištajuće glasanje ženki znak su upozorenja za bijeg drugim pticama. Ovo glasanje traje sve do listopada budući da ptićima treba i do nekoliko mjeseci da odrastu i napuste roditeljsko gnijezdo.
Nespretno ponašanje cjevonosnica u kolonijama zaboravlja se onoga trena kada polijeću s otoka i odlaze na otvoreno more gdje postaju okretne i graciozne ptice. Pogotovo kaukali koji dugim i sporim zamasima krila veličanstveno lete tik iznad površine mora, nikad je pritom ne dodirujući. Zaista je zadivljujuće promatrati ove ptice kako se odmaraju uz čamce tijekom morskih istraživanja, koje se velikim dijelom odnosilo za zurenje u prazno more i praćenje kretanja plastičnog otpada. Doduše, svjedočio sam i nekim prilično nezaboravnim trenucima, poput sabljarki i raža koje iskaču iz vode, tuna koje naganjaju jata riba, morskih kornjača koje putuju prema sjevernome Jadranu ili dupina koji plivaju kraj brodova.
Osim spomenutih cjevonosnica, promatrao sam još nedostižniju morsku pticu koja isto nalazi dom na Lastovskom otočju – sredozemnog galeba (Larus audouinii). Ovo je vrsta puno zastupljenijeg rođaka galeba klaukavca (Laurus michahellis). Njegova prehrana je pretežito morska riba umjesto smeća, a prilikom postavljanja uređaja za praćenje ostaje savršeno miran i dobro raspoložen, umjesto da vas pokušava ugristi u svakoj prilici kao što bi to učinio njegov žutonogi rođak. Zbog toga se postavlja pitanje kako ove dvije vrste svake godine završe u miješanim kolonijama. Možda se suprotnosti doista privlače… ili je to možda razlog zašto sredozemni galeb svake godine iznova traži nova mjesta za gniježđenje.
Lastovo je vrlo dobro mjesto za vidjeti mnoge migratorne vrste ptica jer je otok najudaljenija veća kopnena masa u Jadranskome moru i stoga je važno mjesto odmora.
Neke zanimljivosti tijekom ove sezone bile su grupe od 27 ždralova, 56 gakova i 57 žličarki. Dva puta sam opazio zlatovranu, jato od osam Eleonorinih sokola koji su hvatali i jeli kukce u zraku i nekoliko migratornih grabljivica poput crne lunje, zmijara, kopca, sokola lastavičara, tri vrste eja i naravno škanjca osaša – najveće zapaženo jato imalo je preko 250 ptica!
A kako je provesti 125 terenskih dana na Lastovskom otočju? Rad u ovakvom okruženju zahtijeva da iza sebe ostavite lagodan gradski život (što uključuje kino, koncerte i dobro opskrbljene supermarkete), ali i doživite neka nezaboravna iskustva. Život u svjetioniku na Sušcu i ronjenje oko Palagruže su (posve opravdano) mnogima na listi želja, a za mene su i dio privilegiranoga terenskog rada – doprinosa očuvanju nekih od najugroženijih europskih morskih vrsta ptica.
Fotografije Biljana Ječmenica i Andreas Engelen
