PRIČA: O SVJETLU I TAMI
Zrak je bio zagušljiv i vlažan, slan, kao da je titrao poput ogromne, zadihane životinje. Bio je srpanj i stotine je svjetala poput dragulja padalo na žuboreću vodu u zaljevu Zaklopatice. Ta svjetla nisu bila zvijezde, već ona ljudska svjetla, njihov električni ponos. Osvjetljene su kuće kao čipka obrubljivale obalu, a na vodi su se brodovi sa svojim visećim svjetlima nalik na čudovišne krijesnice ljuljali u ritmu plesanja koje se događalo na njihovim palubama. Glazba je bila glasna i melodije su se ispreplitale jedna s drugom, stvarajući mozaik jezika i ritmova, nekih sporih poput kornjača, nekih brzih poput pčela, ali svih toplih kao ljeto.
Bila je to prosječna noć u zaljevu; turisti su unajmljivali kuće, kasnije popunjavali brodove, a dok je u konobama cvrčao roštilj, meso i riba ispuštali su svoj senzualni miris koji ih je vabio. Zaljev je bio njihovo kraljevstvo, tek je nekolicina kuća pripadala stanovnicima otoka. Svjetla, glazba, beskonačna hrana, mokra odjeća koja se pripija uz kožu i rezbari oblike tijela. Dokle god su im godišnji odmori trajali, ili koliko im je novac dopuštao, zaljev je bio bezvremensko mjesto kojemu je ulaz čuvao samo jedan otočić.
Tanašni se mjesec nije mogao natjecati sa žutim, plavim, jantarnim svjetlima ljudske nesanice. Sjedeći za stolom jedne konobe, jedan je debeli čovjek pušio i čekao svoju narudžbu, nestrpljivo pogledavajući platu srdela na buzaru koju je par pored njega jeo. Zbog iznenadnog udarca i buke padajućih tanjura, žlica, vilica i noževa, progutao je dim cigarete. Nije prestalo. Bum, bum, bum. Jednom je zvučalo kao da se mekano tijelo zabija u staklo, drugi put da pada u vodu, ali buka slomljenih tanjura se nastavljala. Onda je počela galama i zbrka. Kašljući, sa suzama u očima, debeli je čovjek mislio da sanja: gdje su prije manje od minute na stolu bile srdele, sada se nalazi ptica veličine goluba, ali s mnogo dužim krilima. Kada mu se vid izbistrio, uvidio je da su ptice posvuda: na stolovima, podu, krovovima, da sjede na licima i prsima oborenih ljudi. Nekoliko se trenutaka činilo da se ništa ne miče, da glazba svira preko zamrznutog kadra. Onda se sve vratilo u život. Ptice su se počele ustajati pa su ljudi vidjeli kakve su: tamnih pera na gornjoj strani tijela, bijelih na donjoj. Imale su profinjene glave, s velikim crnim očima i tankim kljunom sa zakrivljenim vrhom. Bile su to gregule, stanovnice otočića koji je zatvarao ulaz u zaljev. Kretale su se šeprtljavo na svojim nogama s plivaćom kožicom, spotaknuvši se i padajući, s očitom ošamućenosti u njihovim prekrasnim očima. Gregula koja je pala na platu srdela počela se pažljivo uređivati, ogledavajući oko sebe bez brige za prestrašene ljude.
„Znači ovdje su sve nestale srdele!“ rekao je glas koji nikako nije mogao biti ljudski.
„I haringe!“ viknuo je drugi.
„I inćuni, stotine inćuna!“ primijetio je treći.
„Koje smo mi sreće, poletimo prvi put i završimo u raju! Vrijeme je da uživamo!“ mnogo se uslika moglo čuti.
I u tom skrivenom kutku svijeta nevjerojatna se transformacija počela događati: gregule su rasle, noge su im se počele povećavati i u istom mahu dobivati zlatno prstenje koje je dopiralo sve do bijelog perja, koje se pak svo ispreplitalo i pretvorilo u bijelu halju prekrivenu finim vezom od satena u obliku perja. Preko halje se pojavio tamni baršunasti ogrtač koji je dosezao pod, s rukavima koji su padali poput vodopada i tekli poput rijeka. Kapuljača im je skrivala glave, a na mjestima gdje bi im trebale biti oči, bila su dva velika biserna broša. Dugi, tamni kljunovi s valovitim gravurama provirivali su iz kapuljače te nijedna ptica nije dijelila uzorak s drugom; neki su bili poput oluje na moru, drugi blagi i suptilni, a neki pak poput pjene na stijenama. Kada je sve završilo, gregule su bile više od svakog čovjeka.
„Svjetla, svjetla! Nećemo uživati u večeri. Nije li tako?“ izjavila je jedna od njih.
„Tako je!“ uzviknule su ostale. Kaos se vratio: prevrnule su stolove, otkinule žarulje, visile s lustera, bacale tanjure i beštek na uličnu rasvjetu. Čak ni svjetla brodova nisu utekla njihovom gnjevu. Napokon, ni najslabije svjetlo se nije usudilo zasjati u zaljevu Zaklopatice. Tko se mogao sjetiti posljednje noći kada je nebo bilo doista mračno?
U pozadini je glazba i dalje svirala. Ne zadugo.
„Glazba, glazba! Nećemo uživati u večeri. Nije li tako?“ ponovno je izjavila jedna.
„Tako je!“ složile su se ostale. Ponovno kaos: nasilno su iščupale zvučnike i izbole ih s noževima i vilicama. Tišina se pridružila tmini.
Posljednji im se detalj omaknuo prije nego što je večera mogla započeti. Gregule su počele mrdati svoje rukave i buka padajućih stvari se mogla čuti. Ljudi, koji su mogli razaznati jedino sjene u kretanju, nisu se više trudili da razumiju što se zbiva. Možda ne bi ni shvatili što se događa čak i da vide. Pod oko gregula bio je prekriven flautama, gajdama i rogovima.
„Hajmo!“ viknuo je glas. Nije ništa više trebao reći. Svaka je gregula uzela po jedan instrument, primaknula ga svojim velikim nosnicama nalik na cijevi, koje inače koriste za filtriranje morske vode, i započela svirati. Ništa se dobro ne može reći o njihovom glazbenom umijeću. Možda su jednostavno htjele stvoriti buku. Ukoliko im je to i bio cilj, ispunile su ga: nastala je pometnja koja je zvučala poput pretilih, ljutih mačaka s respiratornim problemima.
„Sada je sve spremno za večeru!“
Bez da je prestala „glazba“, počela je gozba. Bez preuveličavanja bi se moglo reći kako nijedan tanjur nije ostao čitav pa je svo to bogatstvo ribe bilo pomiješano s krhotinama i komadićima. Međutim, gregule nije zanimala riba s brudeta. Ulazile su u konobe, napadale brodove, vraćale se s niskom riba koja im je visila s vrata. Zaljev Zaklopatice bio je ispunjen radošću kakvu nitko nikad nije poznao. Gajde su grmile, gregule su nespretno plesale, udarajući se i padajući. Borile su se za ribu, ili samo za gušt, dok su ih ostale gledale sa zadovoljstvom, usklićući. Grlile su se i ignorirale, neiskvarene poput velike djece koja staju na svoje rukave i skaču jedna po drugima. U isto vrijeme, ljudi su svi bili poput kipova, u nemogućnosti da učine išta drugo, već da samo gledaju.
I gledali su i gledali, i sati su prolazili, i gozba je tekla. Tama je slabila. Mjesec se stapao sa sivim nebom sve do tog žalosnog trenutka kada nije ni noć ni dan, kada snovi završavaju. I gledali su, i gledali, ali više nisu vidjeli ništa čudesno, samo prevrnute stolove, pomiješane krhotine tanjura, stakla i žarulja, ostatke hrane… I u svemu tome, beživotna tijela ptica, hladna, nepomična poput stijena u toj zori bez sunca. Ljudi su odmahivali glavom kao da su se probudili iz sna. Kao što zaboravljamo snove, tako su i oni zaboravili sve fantastične događaje prethodne noći. Zamijenili su ih konkretnim, svakodnevnim činjenicama koje se iznose za ručkom: kako se hrpa ptica ošamućenih od svjetala pozabijala i poginula svugdje naokolo, upropaštavajući tu prekrasnu ljetnu večer.
„Koja šteta“, reći će netko, ravnodušno slegnuvši ramenima.
„Zar si nisu same krive jer su se odlučile gnijezditi ovdje? Možda je vrijeme da pronađu mirnije mjesto od Zaklopatice.“ reći će debeli čovjek, lijeno ispuhujući dim cigarete.
STVARNOST: O SVJETLOSNOM ZAGAĐENJU
Moguće je da ste prvi put čuli o svjetlosnom zagađenju jedne noći kad je netko uperio prstom u nebo i rekao: „Tamo je Mliječna staza, no ne možemo ju vidjeti zbog gradskih svjetala.“ Gubitak pravog pogleda na nebeski svod vjerojatno je najpoznatija posljedica naše manjkave rasvjete. Međutim, nije jedina: gubitak resursa, promjena biološkog sata, gubitak i degradacija staništa, te ono na što bih voljela posebno ukazati, dezorijentacija ptica.
Za početak, na što mislimo kada govorimo o svjetlosnom zagađenju? Jednu stvar možemo ustanoviti: ne pridonosi svako svjetlo tom problemu. U pitanju je, ukratko, „svjetlost čija jačina, količina ili pozicija prelazi granicu ljudske potrebe za svjetlom“. Koja je funkcija velikog reflektora koji je uperen u nebo? Njegova se svjetlost gubi u nebu, dok mi trebamo vidjeti tlo po kojem hodamo. Naši su gradovi puni sličnih primjera.
Vratimo se na štetu koju trpe ptice. Među njima su dvije skupine posebno osjetljive: ptice koje migriraju noću te morske ptice (jedna od najugroženijih skupina općenito). Ptice na migraciji privlače pretjerana svjetla grada zbog čega budu dezorijentirane, iscrpljene, pod većim su rizikom stradavanja od predatora, čak i smrti (sudari sa zagradama ili jedne ptice u drugu). Primjerice, kada su se na dan obljetnice 11. rujna u SAD-u 2010. osvijetlila oba tornja, zabilježeno je da se oko njih zadržavalo čak do 10 000 ptica na migraciji.
Morske ptice, među koje pripadaju i gregule, također mame svjetla. U lipnju ptići napuštaju svoja gnijezda kako bi poletjeli prvi put. Nažalost, mnogo takvih događaja ne prođe kako bi trebalo. Puno mladih jedinki odleti prema obalnoj rasvjeti gdje se sudare s kućama i padaju na tlo. Lak su plijen predatorima, a nisu ni zaštićene od ljudi. Istina je kako ljudi ne žele uvijek namjerno povrijediti druga živa bića, ali možemo načiniti štetu čak i u najboljoj namjeri ako ne znamo kako pravilno reagirati.
Što možemo činiti da se borimo protiv svjetlosnog zagađenja? Postoji mnogo načina, i samostalno i u skupini. Svatko od nas bi trebao postati svjesniji kako zasebno utječemo na naš okoliš, bilo od političkih izbora (npr. informirati se o zelenoj politici svake stranke i glasati za onu koja pokazuje iskrenu predanost cilju) do toga što radimo doma (npr. razmisliti koristimo li više od potrebne količine svjetlosti, čak i krajnje nepotrebne izvore samo radi estetike). Zajedno se možemo uključiti u kampanje, zagovarati i informirati, organizirati radionice i štrajkove. Možemo i sudjelovati u događanjima poput onog u Philadelphiji, nazvanog „Lights out, Philli“, čiji je cilj zaštita ptica na migraciji isključivanjem svjetala koja nisu potrebna za izvršavanje osnovnih ljudskih obaveza.
Za kraj, upućujem nekoliko savjeta onima koji žive blizu gnjezdilišta morskih ptica. Ukoliko pronađete dezorijentiranu gregulu ili drugu morsku pticu:
- Priđite joj polako, pokrijte ju (nečim poput ručnika ili majice) i kontaktirajte obližnje oporavilište za životinje. Prilažem poveznicu s popisom 11 oporavilišta u Hrvatskoj: https://mzoe.gov.hr/o-ministarstvu-1065/djelokrug-4925/zastita-prirode/strogo-zasticene-vrste/oporavilista-za-divlje-zivotinje/1247. Možete kontaktirati i odgovarajuću javnu ustanovu za upravljanje zaštićenim prirodnim vrijednostima županija, čiji se popis nalazi ovdje: https://mzoe.gov.hr/o-ministarstvu-1065/djelokrug-4925/zastita-prirode/zasticena-podrucja/javne-ustanove-za-upravljanje-zasticenim-prirodnim-vrijedinama-zupanija/1203.
- U međuvremenu, ne držite pticu za krila, nemojte joj davati vode ili hrane, nemojte ju tjerati natrag prema moru.
Kada se bavimo zagađenjem bilo koje vrste, moramo se uvijek sjetiti da je normalno osjećati se preplavljeno ozbiljnošću problema i misliti da ga naša mala djela neće pomoći promijeniti. Međutim, većinu se vremena promjene ne događaju zbog pojedinaca, već zbog puno ljudi u cijelom svijetu koji zajedno rade prema zajedničkom cilju. Ne očajavajte, i ugasite svjetlo!
Aida Martinez Suarez volonterka je na projektu Birds of a feather flock together koji okuplja četiri strana volontera iz četiriju različitih zemalja. Tijekom sljedećih deset mjeseci volonteri će pomagati u očuvanju ugroženih morskih ptica na Lastovu, sudjelovati u aktivnostima Centra za posjetitelje i oporavilišta za bjeloglave supove Beli na Cresu, asistirati u prstenovanju ptica na ornitološkom kampu u PP Učka te organizirati razne edukativne aktivnosti za javnost u Zagrebu. Projekt je sufinanciran sredstvima Europskih snaga solidarnosti Europske unije.
