Uzimajući diplomu u ruke, nije mi pao kamen sa srca kao što sam sam mislila da će se dogoditi, nego mi je vjerujem kao i većini tek diplomiranih studenta došlo pitanje „a što sad?“ Srećom, to pitanje me nije dugo mučilo jer sam ubrzo zaprimila e-mail od udruge Biom u kojem su nudili mogućnost za prijavu na dugoročno volontiranje u trajanju od 8 mjeseci.
Biomov rad sam pratila već dugo pa se po primitku njihovog maila nisam puno mislila – kad ću ako neću sad! Otvorila mi se idealna prilika da napokon vidim kako se zašita prirode provodi u praksi te da naučim o životinjama, prirodi, samom odnosu čovjeka i prirode, konceptu rada u uredu, ali i biti na terenima te okružena ljudima kojima je stalo do istih stvari kao i meni. Nakon obavljenog intervjua ostalo je samo pitanje hoće li me odabrati.
Evo me sad tu, u Biomu, već četvrti tjedan! Iako je tek malo vremena prošlo, imala sam priliku raditi na različitim stvarima, od osmišljavanja objave za Valentinovo za društvene mreže pa do sudjelovanja u kontroliranom paljenju zaraslih travnjaka na Vrdovu. Monotonije svakako nema a tko zna koji zadaci me još čekaju do kraja mog volontiranja? Kakvi god oni bili, radujem se napuštanju svih zona svog komfora.Moje volontiranje započelo je u Biomovom uredu u Sinju i mislim da mi se tu posrećilo. Koliko god mi je bilo lijepo živjeti u Zagrebu, toliko sam shvatila kako je to za mene ipak prevelik grad i da se osjećam sretnije i slobodnije u manjim mjestima. Iako sam iz Šibenika, o Sinju koji je udaljen samo 82 km nisam znala ništa. Taman što sam nogom kročila u Sinj i krenula hvatati prve dojmove o količini kafića i fast-food mjesta, otvorile su se mogućnosti da ga malo boljem upoznam i da otvorim malo dublje slojeve ”luka”. U drugom tjednu mog boravka u Sinju održala se manifestacija Noć muzeja, zapravo ”dan” kada su muzeji življi nego inače tj. onakvi kakvi bih i trebali uvijek biti – puni znatiželjnih ljudi. Tu noć, u Muzeju Cetinske krajine, bilo je upravo tako – živo i programom bogato. Prožeto mirnoćom koju često znam osjetiti u muzejima ili knjižnicama.Uz bogat program, čuli smo predavanje Ivana Budinskog na temu „Vrste u Cetini za koje niste znali“. I zaista, za malo toga sam zapravo i znala, pa mi je predavanje mi je pomoglo da saznam. Za cetinskog vijuna (lat. Cobitis dalmatina) i cetinsku uklivu (lat. Telestes ukliva) sam čula s obzirom da sam bliske struke. To su vrste koje se često spominju jer su jedni od 40-ak endema koji se nalaze u Jadranskom slijevu.Sad mi je jasno da je dobro što se spominju kako se ne bi dogodilo isto što i pastrvi zubatak o kojoj sam čula na predavanju! To je vrsta koja je u prošlosti bila brojna, i često posluživana kao ručak u domovima starijih generacija Cetinskog kraja. No danas je u Cetini proglašena izumrlom vrstom i gotovo je zaboravljena. Mlađe generacije nikad nisu ni čule za nju a razlog njenog nestanka s ovog područja se ne zna što ogromna šteta. Iznenadio me podatak da je cetinska ukliva (lat. T. ukliva) jedna od rijetkih vrsta koja je dobila latinsko ime kako je i u narodu zovu „ukliva“. Tu sam se zapitala imala li to možda veze s mentalitetom ljudi ovog kraja? Snaga, borbenost, surovost, mudrost, geni i korijeni koje arheolozi mogu iskopati gotovo na svakom kutku ovog kraja a izazivaju poštovanje, pa se nisu usudili promijenit ime. Tko zna!
Kako je ovaj kraj bogat, govori i cetinska pastrva, vrsta koja će se uskoro izdvojiti od drugih pastrvskih vrsta od kojih se već odavno genima razlikuje, samo do sada nije bila prepoznata. Srećom, to „ne prepoznavanje“ se nije dogodilo i jedinstvenoj cetinskoj koraligenoj algi – jedinoj poznatoj slatkovodnoj koraligenoj algi na svijetu. Druge svjetske rijeke su uglavnom kisele pa bi otopile skelet koraligene alge, ali ne i Cetin! S kim si takav si kaže izreka, pa su me vjerojatno i zato tako prihvatili ljudi kada sam došla u Sinj – kao i Cetina ovu algu.
Ovogodišnja tema Noći muzeja bila je „Muzeji su važni“ a zašto su opće važni, shvatila sam nekoliko dana kasnije. Na ulici sam slučajno upoznala jednog gospodina i pitala sam ga odakle je. Odogovorio je da dolazi iz Otoka, malog mjesta pored Sinja, ne očekujući da znam gdje je to. Meni je bilo drago čuti da je iz Otoka, jer zapravo već ponešto znam o tom mjestu. Znam jer sam slušala prekrasno predavanje o povijesti otočke lađe i samom načinu izrade tih lađa u Muzeju. Pitala sam ga „Ma je li to iz Otoka gdje su se gradile lađe“. Ozareno je rekao: „ Je, kako znaš?!“ Bio je baš sretan! Tada sam shvatila zašto su muzeji važni. Osim što su tu za nas da nikada ne zaboravimo, oni su tu da se jače i dublje povežemo s ljudima, ali i sa samim sobom.
Za kraj predavanja na Noći muzeja, dvoje mladih ljudi nastupilo je s pjesmom, zapravo sinjskom rerom. Dopao mi se jedan stih kojeg ću zapisati kako ne bi ”izumro” u mojim mislima. Ako se dogodi da zaboravim, možda jednom pronađem ovaj tekst i sjetim se svojih avantura i boravka u Sinju: „Da mi je još jednom stazom gazat, pustit pogled prema biloj zori, skvasit noge da zatrne tilo, osmjeh moj niz tebe da zaori, hej Cetino!“
