Kormoran ili veliki vranac (Phalacrocorax carbo) je ptica koja se gotovo isključivo hrani ribom na moru i u slatkim vodama. Početkom 70-ih godina je zbog progona isušivanja močvara i poplavnih područja te zagađenja voda drastično smanjena njegova brojnost u cijeloj Europi, pa tako i u Hrvatskoj. Na razini Europske unije kao najznačajniji razlog oporavka i naglog rasta populacije kormorana navodi se provedba Direktive o pticama. S rastom broja počinje se primjećivati i sukob između kormorana i uzgajivača ribe, budući da se (sada veća i oporavljena populacija) kormorana u nedostatku boljih prirodnih staništa morala okrenuti ribnjacima kao izvoru hrane.
Kormoran je u Hrvatskoj, osim Direktivom, zaštićena vrsta temeljem Zakona o zaštiti prirode te je zabranjeno uznemiravanje, namjerno hvatanje, ubijanje odraslih ili mladih jedinki, uznemiravanje tijekom razmnožavanja i uništavanje legla te uništavanje staništa za gniježđenje i odmaranje. Sukladno Zakonu moguće je dopustiti i uznemiravanje i usmrćivanje kormorana ako se dokaže da ugrožava drugu vrstu divlje flore ili faune, čini štete na ribnjacima ili ugrožava javno zdravlje, pod uvjetom da ne postoje druge pogodne mogućnosti te da odstupanje neće štetiti održavanju njegove populacije.
U Hrvatskoj gnijezdi 1,5 do 2 tisuće parova na 4 kolonije u Parku prirode Kopački rit te u Lonjskom polju, dok su procjene da u Hrvatskoj tijekom selidbe i zimovanja brojnost naraste od 12 do 20 tisuća kormorana.
Poznato je da kormorani uzrokuju ekonomsku štetu na slatkovodnim ribnjacima, ali su u pravilu, sve brojke usmrćenih riba te iznos nastale štete rezultat procjene na temelju podataka iz drugih država jer ne postoje podatci s “terena” u Hrvatskoj. U studenome prošle godine, Ministarstvo zaštite okoliša i energetike izdalo je dozvolu za odstrel 1200 kormorana na 15 slatkovodnih ribnjaka, što je čak 10% zimujuće populacije kormorana u Hrvatskoj.
Odstrelom i ovako velikog broja, od tisuću i dvjesto kormorana neće se spriječiti buduće štete na ribnjacima. Zbog lokacije Hrvatske na preletu tih ptica te zbog staništa s dobrim izvorom hrane usmrćene jedinke će zamijeniti novi kormorani iz ostatka Europe, te će problem sa štetama ostati. Ubijanjem kormorana se tako samo uznemiruju druge vrste koje borave u blizini ribnjaka.
Također, treba uzeti u obzir kako smo degradacijom i isušivanjem močvarnih i poplavnih staništa, kanaliziranjem rijeka, izgradnjom hidroelektrana, brana, nasipa i prekomjernim izlovom ribe utjecali na prirodna staništa na kojima su kormorani i ostale ptice močvarice obitavali. Iz tog razloga je i utjecaj na prirodni riblji fond od strane čovjeka danas golem te je neodgovorno govoriti kako kormoran ugrožava rijetke vrste riba i smanjuje brojnost ako se stoljećima hrani ribom i uspješno opstaje. Predator ovisi o svom plijenu i nikada neće dovesti populaciju plijena na nulu, tj. uvijek će se hraniti onim čega ima najviše zbog utroška energije. Ali, čovjek u tome nema mjeru. Šaranski ribnjaci su umjetno načinjen ekosustav u kojem se proizvodi riba, odnosno hrana i svaki gubitak ribe iz bilo kojeg razloga čini i financijski gubitak. Ribnjaci danas služe kao zamjenska močvarna staništa te pružaju utočište brojnim ugroženim vrstama i svakom čovjeku bi trebalo biti u interesu da se ta staništa očuvaju.
Trebalo bi poticati pronalazak dugoročnog rješenja kako smanjiti uspješnost ulova kormorana, npr. povećavanjem skrovišta za ribe (veća površina trske, potopljene vrbe, potopljene grane obalne vegetacije), prilagoditi način proizvodnje u sezoni kada je broj kormorana najveći (unos mlađi, veličina ribe, vrijeme izlova). Potrebno je raditi i na vraćanju rijeka u prirodna stanja kojima će se i obnoviti davno izgubljena velika poplavna i močvarna područja. Možda ćemo tako moći živjeti skladno s kormoranom jer će imati izvorna područja za hranjenje.
