Kako je vrabac postao “pokućar”?

Danas je vrabac najrasprostranjenija ptičja vrsta na svijetu. Preživio je i pokušaje istrebljenja u nekim dijelovima svijeta.

Passer domesticus doslovno prevedeno s latinskog znači vrabac domaći i u cijelom svijetu označava jednu od najpoznatijih životinjskih vrsta. U Hrvatskoj je terminologiji ova ptica dugo vremena bila poznata kao vrabac pokućar, a danas je znan jednostavno kao vrabac. Suviše mu je davati ikakve epitete jer je sveprisutan i svima tako dobro poznat, čak do te mjere da je u ljudskom društvu postao određena norma. Svima su nam poznate fraze poput, „veličine je vrapca“, „ima ih k’o vrabaca“ ili „meni su to sve vrapci“ – misleći pri tom na sve male sivo-smeđe vrste ptica. Kada nekome spomenemo vrapca razumjet će nas ljudi na svim kontinentima, a iako nema živih boja zahvaljujući kojima bi ga lakše prepoznali, vrsta Passer domesticus izgledom i ponašanjem jedinstvena je u svijetu ptica, i u okviru svoje porodice (Passeridae) koja broji 43 vrste.

Ta mala smeđasta ptica, smatra se zavičajnom (autohtonom) vrstom Europe, sjeverne Afrike i dijela Azije, a naknadno je naselila gotovo sva područja u kojima žive ljudi. Odlično se prilagodio na suživot s ljudima pa nestanak ljudi s nekog područja dovodi i do nestanka vrapca. Izvorno je gnijezda smještao na stabla, no danas ih najčešće skriva u pukotinama stambenih i drugih objekata, a ponekad živi i u poluzatvorenim prostorima poput tvornica, skladišta i zooloških vrtova. Vrabac je sveprisutan pa je opažen kako se hrani na osamdesetom katu jedne od najviših zgrada u svijetu – Empire State Building i kako se gnijezdi u rudniku ugljena 640 metara ispod razine tla. Iako većina nas možda nema neko osobito mišljenje o vrapcu jer ga uglavnom ni ne primjećujemo, kroz našu dugu zajedničku povijest stjecao je razne reputacije, od uspomene na dom do štetočine. Vrabac je do pred samo dvjestotinjak godina bio ograničen na Europu, Aziju i sjevernu Afriku. U ostale dijelove svijeta vrabac je dospio prateći Europljane tijekom naseljavanja drugih kontinenata. Ponekad su vrapci zalutali na brodove i iskrcali se na drugoj strani svijeta, a češće ih je na put poveo upravo čovjek. Širenje vrapca poklapa se s viktorijanskom ekspanzijom Britanskog carstva u čije su vrijeme ljudi vrapca smatrali “vrtnim ljubimcem” i naselili ga u nova područja kako bi stvorili ugođaj doma. Vrabac je oko 1850. uveden u SAD otkuda se do početka 20. stoljeća proširio do Kanade i Meksika. Zatim je oko 1860. ušao u Australiju, krajem 19. stoljeća i u Južnu Ameriku, a sredinom istog i u Keniju. Vrabac je nastavio i kolonizaciju na sjever Euroazije gdje je tek krajem 20. stoljeća naselio Island i sjever Japana. Gdje god da je stigao uspješno se prilagodio budući ljudska naselja i njihova okolica predstavljaju prirodno stanište ove vrste. Zahvaljujući tome danas je vrabac (Passer domesticus) ujedno i  najrasprostranjenija ptičja vrsta na svijetu. Preživio je i pokušaje istrebljenja u nekim dijelovima Svijeta. Na području današnje Njemačke progon vrabaca trajao je 300 godina. Krajem 18. stoljeća broj vrabaca u središnjoj Europi se povećao, osobito u područjima gdje su se uzgajale žitarice. Tadašnja mjera smanjenja broja vrabaca podrazumijevala je davanje poreza u obliku – vrabaca. Svaki stanovnik trebao je dostaviti određeni broj glava vrabaca vladajućima. Točni podaci o broju vrabaca iz tog doba ne postoje, niti ne znamo koliku su zapravo štetu činili usjevima. Odluka da su vrapci nepoželjne ptice donesena je na temelju subjektivnih procjena, a vlada Njemačke podržavala je njihovo ubijanje sve do 1960-ih. U SAD je vrabac unošen kao rješenje za smanjenje broja gusjenica, moljaca i drugih štetnih kukaca. Početna ideja ubrzo se pokazala kao potpuni promašaj jer vrabac osim kukaca jede i žitarice za koje se očekivalo kako će ih zaštititi, a potiskivao je i zavičajne vrste drugih manjih ptičjih vrsta. Stoga je krajem 19. stoljeća proglašen štetočinom. Slika o vrapcu potpuno je promijenjena u samo nekoliko desetljeća. Iako je istrebljenje vrapca imalo i podršku nekolicine znanstvenika, u tome nisu uspjeli pa vrabac i danas živi na području cijele Sjeverne Amerike. U Kini je 1958. Mao Zedong (Mao Ce – tung) pokrenuo kampanju za eradikaciju četiri štetočine među kojima su bili i vrapci jer jedu žitarice. Taj je progon vrabaca bio “uspješan” i broj im je značajno opao, no ono što je uslijedilo bilo je puno gore jer su Kinu preplavili skakavci i drugi kukci, koji su devastirali usjeve žitarica. Name, iako vrapci većinom jedu žitarice i sjemenke, hrane se i kukcima, i drugim sitnim beskralježnjacima. Posebno velike količine kukaca, pauka i sličnih životinja uzimaju u vrijeme gniježđenja jer svoje ptiće hrane gotovo isključivo hranom životinjskog podrijetla. Od progona se naravno odmah odustalo, no isti je dobar povijesni primjer kako pojedine vrste u „slagalici prirode“ nikad ne bi trebalo promatrati pojedinačno, već kao dio jako kompleksnog sustava.

Ni danas mnogi od nas nisu svjesni da vrabac ovisi isključivo o nama. Da nema ljudi, ne bi bilo ni vrapca kojeg znamo danas. Odnos vrapca i čovjeka u ekologiji se naziva komenzalizam. Vrsta je to simbioze u kojoj jedna vrsta profitira dok druga nema niti koristi niti štete (pojam štete u ekološkom smislu ne označava onu ekonomsku već u ovom slučaju utjecaj na rast i razvoj). Suživot čovjeka i vrapca seže daleko u prošlost i moglo bi se reći da je vrabac koevoluirao s ljudima. I dok se u svijetu ponekad naziva i “europskim vrapcem” ili “engleskim vrapcem” ova vrsta zapravo ne potječe iz Europe. Linija roda Passer vuče korijene iz Afrike, a prvi fosili “vrapca pokućara” pronađeni su u 100 000 godina starom sedimentu u Izraelu. Vrsta kojoj su pripadale pronađene kosti nazvana je Passer predomesticus ili “vrabac pred domaći” za kojeg se smatra da je već tad bio povezan s ljudima čiji su ostaci pronađeni u istoj špilji. Idući tragovi vrabaca dolaze iz fosila starih 10 000 do 20 000 godina s područja Bliskog istoka, koji su se morfološki razlikovali od “pred domaćeg” vrapca. Sekvenciranje genoma vrabaca diljem Euroazije pokazalo je da se današnji urbani vrabac odvojio od divljih populacija pred nekih 11 000 godina – u vrijeme kada je razvijena poljoprivreda. S područja Plodnog polumjeseca (Mezopotamije) vrabac se širio zajedno s poljoprivredom i naselio većinu Euroazije i sjever Afrike. Jednom kad je počeo živjeti blizu ljudi vrabac je evoluirao veličinom, bojom, oblikom i ponašanjem. Upravo je taj niz prilagodbi na različite uvjete bio ključan za njegov uspjeh. Nekoliko nedavnih istraživanja potvrđuje ovu teoriju i dokazuje da današnji vrabac potječe od jedne linije koja je počela živjeti s ljudima pred mnogo godina. Domaći je vrabac uspoređen s divljim populacijama vrabaca roda Bactrianus, reliktne linije migratornih vrabaca s područja srednjoazijskih stepa. Analizom njihovih genoma pronađena su dva gena kod domaćeg vrapca koja su im omogućila jedenje i probavljanje žitarica, a koje divlji vrapci nemaju. Jedan gen regulira razvoj lubanje i kljuna što modernom vrapcu daje veći kljun i širu lubanju kako bi mogao rastvoriti veliko uzgojeno sjeme. Druge vrste vrabaca prilagođene stepama i jedenju manjih sjemenki trava imaju manju i drugačije građenu lubanju. Drugi otkriveni gen kodira enzim amilazu za razgradnju složenih ugljikohidrata koji se nalaze u pšenici, kukuruzu i krumpiru. Isti enzim imaju i ljudi i psi što im je također omogućilo adaptaciju na jedenje hrane bogate škrobom. Ova otkrića daju nam svjež pogled na “običnu” malu pticu čija je sklonost jedenja brašnaste hrane omogućila istoj da zavlada svijetom. Danas vrapci ne jedu samo žitarice već je navikao na istu hranu koju i mi jedemo, tjesteninu, kruh i druge ostatke. Nove vrste hrane na koju je nailazio u novim prostorima ojačale su mu imunosni sustav i obogatile probavnu mikrofloru. Uz ljude je vrabac postao ono što je danas, uz nas je evoluirao te se proširio i prilagodio na uvjete koje smo mu stvorili. Ljudi su kreirali sigurno stanište i hranu za koje je vrabac rado zamijenio nepredvidljive stepe, i od tad nas prati kamo god krenuli. O vrapcu možemo misliti što hoćemo no danas o njemu znamo puno više o nego što smo to znali kroz dugu zajedničku povijest. Od vrapca i našeg odnosa prema njemu možemo naučiti još mnogo toga. Ne trebamo govoriti je li koristan ili štetan, ima li ga previše ili premalo, a sigurno je da on bez nas ne može. Iako nas povijest suživota s vrapcem navodi na zaključak kako je nepobjediv, upravo bi moderna civilizacija mogla dovesti do njegovog nestanka. Intenzivna poljoprivreda i suvremen način gradnje rezultirali su značajnim smanjenjem njegove svjetske populacije. Već sad u brojnim velikim gradovima nećemo naići na niti jednog vrapca, pa se zbog tog i sličnih primjera ovi „betonski ponosi“ ljudske civilizacije s ekološkog stajališta promatraju kao urbane pustinje. Vrabac je vrsta koja nas svojom prisutnošću podsjeća na čovjekovu pripadnost prirodi i možda je najbolji primjer kako se živi svijet prilagođava promjenama koje stvaramo na Zemlji. piše: Petra Čulig