Mišljenje Udruge Biom o pristupu vranama (siva vrana i gačac) u Zagrebu i urbanim sredinama
Vezano uz problematiku ptičjih vrsta iz porodice vrana (Corvidae) u Gradu Zagrebu želimo istaknuti da Udruga Biom u svom radu podržava inicijative kojima se pokušavaju pronaći najbolja rješenja kako za društvenu zajednicu, tako i za sastavnice prirode, u ovom slučaju navedene ptice. Cilj nam je ovim putem uz vlastito stručno mišljenje prezentirati i šire gledište koje imamo kao udruga civilnog društva. Na ovo smo ponukani nakon nedavnog poziva Odjela za zaštitu životinja i veterinarske poslove Grada Zagreba kojim se građane poziva da prijavljuju gnijezda vrana kako bi ih se u razdoblju kada je to zakonski moguće, moglo ukloniti.
Mišljenja smo kako se u urbanim sredinama trebaju tražiti rješenja koja će potencirati suživot ljudi i sastavnica prirode, u ovom slučaju sive vrane (Corvus cornix) i gačca (Corvus frugilegus). Držimo kako je u Hrvatskoj proces kojim se promišlja i upravlja sastavnicama prirode u urbanim sredinama tek u začetcima, a temeljimo ga na činjenici da teme urbane raznolikosti u javnosti i medijima postaju aktualne gotovo isključivo u slučajevima kada je riječ o situacijama koje izazivaju nezadovoljstvo građana.
Budući da na temelju vlastitog iskustva znamo da prosječan stanovnik Grada Zagreba često ne pravi razliku između sive vrane i gačca, dvije najčešće vrste iz ove porodice u gradu, želimo ukratko pojasniti i razlike u ekologiji ove dvije vrste.
Siva vrana (Corvus cornix) je vrsta vrane (Corvidae) crne glave, krila i repa sa sivim tijelom i leđima. Danas u najvećoj mjeri nastanjuje naselja i njihovu okolicu, otvorene šume i poljoprivredna površine, a općenito izbjegava (zatvorena) šumska područja. Česta je i mnogobrojna gnjezdarica u gradovima Hrvatske, posebno u kontinentalnom dijelu. Hrani se raznolikom hranom koja uključuje sjemenke i plodove te različite manje životinje od sitnih beskralježnjaka do manjih sisavaca i ptica, a ako su u prilici hranit će se i otpacima iz kućanstava te strvinom. Iako je riječ o društvenoj vrsti koja se često može vidjeti u jatima, tijekom sezone gniježđenja (veljača – lipanj) pojedinačni parovi zauzimaju teritorije koje brane od drugih pripadnika svoje vrste te unutar njih grade gnijezdo. Ptići sive vrane gnijezdo napuštaju u drugoj polovici svibnja te dalje tijekom lipnja, a tada su još uvijek vrlo loši letači te se često nađu na tlu ili u niskom grmlju, gdje su izloženi različitim opasnostima. Upravo je period izlijetanja ptića vrijeme u kojem bilježimo zaštitničko i agresivno ponašanje sive vrane prema ljudima, njihovim psima i svim ostalim životinjama u kojima roditeljski par prepozna potencijalnu prijetnju. Odrasle jedinke na prijetnje reagiraju glasnim oglašavanjem te niskim nadlijetanjem, a može doći i do fizičkog kontakta u kojem kljunom i kandžama pokušavaju otjerati čovjeka ili životinju od njihovog ptića. Potencijalne ozljede (pogotovo one ozbiljne) kod ljudi naravno ne nastaju zbog oštrih kandži ili kljuna sive vrane, već zbog toga što ovakvi napadi ljudima mogu biti iznenađujući i zastrašujući te dovesti do pada prilikom bijega. U ovakvim situacijama ključno je nastojati zadržati smirenost i udaljiti se od mjesta susreta s vranom, a time i od vjerojatne lokacije mladog ptića kojeg odrasla ptica štiti. Tijekom ostatka godine, u periodu kada nemaju mlade ptiće, situacije poput ovih krajnje su neuobičajene jer su sive vrane navikle na suživot s ljudima i ne doživljavaju ih kao prijetnju. Građani o ovoj problematici uglavnom doznaju iz medija gdje se temi pristupa senzacionalistički, dok praktične informacije i upute za građane koji se susreću sa sivom vranom nisu lako dostupne. Posljednjih godina, prije svega zbog nepoznavanja razloga koji su uzrok ovim, za građane neugodnim susretima, u društvu se stvorila vrlo negativna slika o sivoj vrani.
Gačac (Corvus frugilegus) je veličinom i oblikom nalik sivoj vrani, no potpuno je crna ptica, ušiljenijeg sivog kljuna. Za razliku od sive vrane, gačac je kolonijalna vrsta te se više gnijezda gačaca može naći na okupu. Svoje kolonije često zasniva u naseljima (prije svega gradovima) i u njihovoj okolici. Drži se u jatima tijekom čitave godine, a često se opaža na poljima, travnjacima i duž obala tekućica. Svejedi su ali se pretežito hrane kukcima i gujavicama. Kod gačaca ne bilježimo agresivno ponašanje prema potencijalnim predatorima poput onoga u sive vrane, a iako u urbanim sredinama gnijezde i redovito noće, hranu često pronalaze na okolnim poljoprivrednim i travnatim površinama. Koloniju gačaca čini više gnijezda pozicioniranih na jednom ili nekoliko obližnjih stabala, zbog čega su ljudima mnogo zamjetljiviji od sive vrane. Građani se često žale na ove kolonije, ističući problem buke i izmeta na putevima ispod stabala na kojima se nalaze gnijezda.
U pozivu koji je nedavno upućen iz Odjela za zaštitu životinja i veterinarske poslove Grada Zagreba kao glavni razlog povećanog broja vrana u gradskim staništima navodi nepropisno odlaganje kuhinjskih otpadaka. Uz pretpostavku da se pojam „kuhinjski otpad“ odnosi na otpad povezan s prehranom ljudi koji konzumiraju i sive vrane, želimo istaknuti kako je ovakva tvrdnja samo djelomično istinita. Neodgovarajuće zbrinjavanje otpada i prisutnost otvorenih kanti za smeće, kontejnera te otvorenih smetlišta svakako predstavlja dodatan izvor hrane sivim vranama pa time i utječe na njihovu brojnost. No postoje i mnogi drugi čimbenici zbog kojih su vrane upravo u urbanim sredinama pronašle svoje optimalno stanište (optimalnim ga smatramo zbog činjenice da su im u njima populacije najgušće). Prije svega, u gradskim staništima nije moguće provoditi lov na ove vrste, a potencijalni prirodni predatori vrana ondje obitavaju u malim brojevima ili u iste samo povremeno zalaze. Također, tradicionalan način na koji se uspostavljaju i održavaju zelene površine u urbanim dijelovima Zagreba i drugih gradova često pogoduju vranama. To uključuje sadnju stabala na većem razmaku, dok je grmlje pozicionirano na manje, donekle zanemarive površine. Kada tome dodamo i prekomjernu košnju travnjačkih površina, rezultat je da većina gradskih zelenih površina postaje dostupna i pogodna za hranjenje vrana, što gradske sredine čini optimalnim staništima za njihovo gniježđenje. Nadalje, autor poziva, govoreći o vranama, ne pravi razliku između sive vrane, koja se hrani unutar svog teritorija u gradovima te gačca, koji se najčešće hrani na otvorenim poljoprivrednim površinama izvan gradova i naselja. Još jedan važan izvor hrane vranama u Zagrebu, koji se ne spominje u dopisu, jest i odlagalište otpada Prudinec gdje se svakodnevno hrani velik broj sivih vrana, gačaca, ali i drugih svejedih ptica.
Jasno je stoga da na brojnost sive vrane i gačca u gradovima utječe kombinacija različitih čimbenika specifičnih za svaku vrstu, a uklanjanje gnijezda koje tek prethodi pravoj gnijezdećoj sezoni ne može imati značajan utjecaj na smanjenje populacija ovih vrsta. Prije svega, prilikom akcija rušenja gnijezda i orezivanja stabala ciljana su upravo građanima zamjetljiva gnijezdilišta gačaca, dok se na pojedinačna, raštrkana i skrivena gnijezda sivih vrana zapravo ne utječe. Nadalje, rušenje gnijezda do 1. ožujka neće spriječiti gačce da nakon navedenog datuma sagrade nova gnijezda, pa se na ovaj način ulažu sredstva u metodu koja već unaprijed ne obećava željene rezultate. Dodatno, orezivanje stabala najčešće rezultira time da su gačci prisiljeni sagraditi svoja gnijezda na većem broju okolnih stabala i time se kolonije šire ili čak raščlanjuju na više manjih kolonija. Na ovaj način kolonije zauzimaju veća područja i sukladno tome potencijalno smetaju većem broju građana. Dodatno zabrinjava i spomen pojma „proljetno održavanje parkova“, pa s naše strane postoji bojazan kako će se u svrhu sprječavanja izgradnje gnijezda, stabla orezivati na neprimjeren način, a možda u budućnosti na zahtjeve građana i rušiti, samo kako bi se spriječilo gniježđenje na određenim lokalitetima. Želimo istaknuti kako ovakav jednodimenzionalan pristup populacijama vrana u Zagrebu s vremenom može rezultirati puno drastičnijim zahvatima u prostor čime bi se onda dodatno narušile estetske vizure, ali i kvaliteta života samih građana, bez značajnog utjecaja na populacije vrana koje svoja gnijezdilišta mogu preseliti na druge lokacije unutar istog grada. Spomenuti dopis zanemaruje i sve po ljude pozitivne aspekte koje sive vrane imaju na gradski okoliš i to kao predatori glodavaca i kukaca te činjenicu da doprinose disperziji sjemenki svojim izmetom.
Kao udruga civilnog društva, različitim temama, osim sa stručnog gledišta pristupamo i sa nešto drugačijih pozicija, a u slučaju vrana je važno spomenuti onaj kulturološki, odnosno kakvu percepciju određene vrste imaju u društvu. Stav o vranama je u našem društvu prilično negativan, posebno ukoliko ih uspoređujemo s nekim drugim ptičjim vrstama koje su prisutne u urbanim sredinama (npr. gugutka Streptopelia decaocto, velika sjenica Parus major i dr.). Stoga se na različite načine kroz povijest pokušavalo opravdati negativne poteze usmjerene na ovu vrstu. Jedan od takvih društvenih mitova je onaj koji govori o vranama kao glavnim čimbenicima u nestanku drugih manjih vrsta ptica, a koji nije stručno osnovan. Zabilježeno je da se sive vrane povremeno hrane jajima, mladima pa i odraslim vrstama manjih ptica, ali nije dokazano da znatno utječu na smanjenje brojnosti tih vrsta. Znanstveni radovi ukazuju da je utjecaj na manje ptice malen i uglavnom se odnosi na produktivnost (odnosno broj preživjelih mladunaca, koji kod ptica imaju veliku smrtnost bez obzira na vrane), a ne na nestajanje vrsta s određenog područja (Madden i sur. 2015, Broyer i sur. 1995, Chesness i sur. 1968). Značajan utjecaj vrana na populacije sova i grabljivica time da ih vrane protjeruju (takozvani mobbing) također nije dokazan istraživanjima. „Protjerivanje“ grabljivica je zabilježeno kod velikog broja vrsta, npr. kod galebova i čigri te drugih kolonijalnih gnjezdarica, pa i kod manjih pjevica kao što su kosevi, sjenice i lastavice, a obično se događa kako bi se u određenom trenutku otjeralo predatora iz neposredne blizine gnijezda ili mladih druge vrste. Također, neke vrste sova i grabljivica (npr. mala ušara (Asio otus), vjetruša (Falco tinnunculus)) za gniježđenje čak koriste napuštena gnijezda vrana, što je dodatni aspekt korisnosti vrana, s obzirom da je poželjno da sove i grabljivice žive u gradovima.
Stoga se može zaključiti da problematiku urbanih populacija vrana treba sagledavati kroz puno širi spektar od ovog trenutnog, a efikasna rješenja za suživot građana i ovog vida urbane bioraznolikosti zahtijevaju dugoročan i strateški pristup. Potrebno je promijeniti način gospodarenja otpadom tako da se životinjama oteža pristup ostatcima hrana (zatvorene kante za smeće, odgovorno odlaganje ostataka hrane, kompostiranje itd.). Nadalje, ključno je prilagoditi pristup upravljanju zelenim površinama kako bi se promovirao mozaičan krajolik, tj. ravnomjerna raspodjela grmlja, otvorenih travnjaka i drveća, te time smanjila količina pogodnog staništa za sivu vranu, a povećala količina pogodnih staništa za različite druge vrste ptica, ali i druge sastavnice urbane bioraznolikosti. Trebalo bi razmisliti o stvaranju alternativnih gnjezdilišta za gačce izvan gradova, kroz sadnju i zaštitu drvoreda visokih stabala (npr. platana) izvan ljudskih naselja. Pristupom kakav je vidljiv iz zadnje rečenice dostavljenog dopisa („Čuvajte se!“), sigurno se ne doprinosi edukaciji i dobrobiti građana, već ih se zastrašuje i upućuje na to kako su vrane skupina koja im može ozbiljno nauditi. Smatramo da je posebno veliku pozornost potrebno posvetiti upravo edukaciji i razgovoru s građanima, kako bismo zajedničkim snagama došli do smislenih rješenja za suživot s vrstama koje s nama dijele životni prostor.
Iva Šoštarić, mag. biol. mol.
Louie Thomas Taylor, mag. biol. exp.
Dubravko Dender, dipl. ing. biol.
