Za moju ljubav prema pticama „krivi“ su Biom i – tinitus. Bilo je to kao u priči o preobrazbi – jednog sam se jutra probudio s groznim zujanjem u glavi; mislio sam u prvi mah da je riječ o zvučnome napadu, ali vrlo brzo sam uvidio da se izvor nalazi unutra, što me natjeralo u očaj.
Kukac u mojoj glavi zujao je visoko, a ja sam bjesomučno tražio način da pobjegnem van. Ispostavilo se da su prozore i vrata otvorile – ptice. Na jednoj stručnoj stranici na popisu stvari koje ublažavaju stres izazvan tinitusom, naišao sam na „birdwatching“. To mi se odmah svidjelo: oduvijek sam volio čitati poeziju u kojoj se spominju ptice, a promatranje ptica djelovalo mi je kao poetski hobi, stvoren za budne promatrače i strpljive čitatelje. Znao sam da u Zagrebu postoji udruga koja se pticama bavi, a sretnim spletom okolnosti doznao sam da organiziraju promatranja ptica za građane.1. korak dogodio se u Maksimiru, na jednom od takvih promatranja na koje smo otišli supruga i ja. Tog listopadskog jutra prvi sam put u rukama držao dalekozor i crni Collinsov priručnik. U prvi mah nisam znao što zapravo očekivati, ali sve moje nedoumice bile su raspršene u trenutku kada je u fokus dvogleda dospio crvendać, koji je skakutao u podnožju jednoga grma. To je bio prijelomni događaj – sve oko mene iznenada je iščezlo, zaboravio sam i na uporno zujanje u glavi, na svijetu smo postojali samo ptica i ja. Isti čas bio sam svjestan da sam našao novu strast – otkrio sam novu dimenziju postojanja stvorenu čarobnim djelovanjem svjetlosti i leća. I zagasito crvenog perja na prsima crvendaća. Svijet je bio preda mnom, kao i ključ kojim se otvara, ali trebalo je naučiti koristiti ga (počeci mi danas djeluju smiješno, ali i to je trebalo savladati: siva vrana, gačac i čavka nisu ista ptica, a poljski vrabac nije isto što i obični). 2. korak bio je Biomov Trening za promatranje čestih vrsta ptica. Četvero sjajnih trenera, grupa nas entuzijasta i Hrvatska od Lonjskog polja do Neretve kao teren, skupa sa svim pticama koje su nam se proljeća 2017. htjele ukazati i oglasiti. Naučio sam da su ptice šifra pomoću koje mogu razumjeti i snažnije doživjeti određeni krajolik; bio je tu Pag i ćurlini (blistavi ibis!), ušće Neretve i crnoglave strnadice (zveckanje u masliniku), Risnjak i kukmaste sjenice (punk’s not dead!), Siščani i štekavac (silueta: široka duga krila i kratak rep), Petrova gora i palčić (pjev: mitraljez!). 3. korak bila je – svakodnevica. Iako sam radi ptica položio vozački ispit, jer sam na svaki način htio biti bliže njima, na samom početku shvatio sam da je za osnovni užitak ptičarenja dovoljno izaći iz stana u kvart. Postao sam svjestan da živim usred ptičjeg svijeta, a ne obrnuto. Očaranost pticama, na koncu, odvukla je moju pažnju od nametljivog tinitusa. Kukac i dalje svakodnevno zuji negdje u pozadini, ali moj je fokus usmjeren prema van. Uvijek je u vidnom polju neki stršak gdje bi mogla stajati ptica ili komadić neba gdje bi mogla preletjeti. A to se zaista ne smije propustiti.Branislav Oblučar, pjesnik, književnik i komparatist, profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu Čitav tekst moći ćete pročitati krajem godine u časopisu „Pogled u divljinu“ za članove udruge Biom. Kako postati član, saznajte klikom na link“Sve oko mene iznenada je iščezlo, zaboravio sam i na uporno zujanje u glavi, na svijetu smo postojali samo ptica i ja!”
Branislav Oblučar
