Rad autora profesora Tima Bentona, Carling Bieg, dr. Helen Harwatt, Roshana Pudasainija i Laure Wellesley razmatra utjecaj prehrambenog sustava na gubitak biološke raznolikosti i tri pristupa za transformaciju prehrambenog sustava u prilog prirodi
Širom svijeta ubrzava se gubitak biološke raznolikosti. Globalna stopa izumiranja vrsta najmanje je desetke, a možda i stotine puta veća od prosječne stope u posljednjih 10 milijuna godina.
Primarni pokretač ovog trenda je svjetski prehrambeni sustav. Tijekom posljednjih 50 godina glavni uzrok gubitka staništa je pretvorba prirodnih ekosustava u usjeve ili ispašu što je zauzvrat smanjilo biološku raznolikost. Od 71% zemljine površine koja je pogodna za naseljavanje 49% je već pretvoreno u poljoprivredne površine a tek 37% otpada na šume.
Najveći gubitak netaknutih ekosustava u posljednjim desetljećima dogodio se u tropima, najraznovrsnijim regijama svijeta prvenstveno prenamjenom šuma za proizvodnju soje, palminog ulja i uzgojima goveda. U samo 20 godina, od 1980. do 2000., uzgojem stoke izgubljeno je 42 milijuna hektara tropskih šuma u Latinskoj Americi, dok je 6 milijuna hektara izgubljeno zbog plantaža palminog ulja u jugoistočnoj Aziji.
Naš prehrambeni sustav je tijekom proteklih desetljeća oblikovan pod paradigmom ‘jeftinija hrana’.
Povećanom produktivnošću postiže se smanjenje cijena hrane a to potiče rast potrošačke potrošnje, budući da povećava iznos raspoloživog prihoda dostupnog za kupnju druge robe i usluga. Ovo dovodi do negativnih posljedica sa planetarnog zdravstvenog stajališta: što više raspoloživog prihoda imamo, to više možemo kupiti; što više možemo kupiti, više konzumiramo; što više trošimo, više resursa iskorištavamo; i što više resursa iskorištavamo, to više potičemo degradaciju okoliša i remetimo prirodne ekosustave.
S povećanjem dostupnosti hrane po stanovniku, uključujući meso, porasle su emisije stakleničkih plinova iz sustava hrane (izravne emisije iz proizvodnje hrane i uzgojenih životinja, te neizravne emisije iz pretvorbe prirodnih ekosustava u njive i pašnjake). Svjetski sustav hrane sada čini oko 30 posto ukupnih antropogenih emisija i ključni je pokretač klimatskih promjena.
Politika i gospodarska struktura ima za cilj proizvesti sve više hrane po sve nižim troškovima. Pojačana poljoprivredna proizvodnja razgrađuje tlo i ekosustave, smanjujući proizvodni kapacitet zemlje i zahtijevajući još intenzivniju proizvodnju hrane kako bi išla u korak sa potražnjom. Ove pritiske još dodatno pogoršava rast svjetske potrošnje jeftinijih kalorija i hrane koja troši resurse.
Trenutna proizvodnja hrane u velikoj mjeri ovisi o upotrebi gnojiva, pesticida, energije, zemlje i vode, te o neodrživim postupcima kao što su monokulture i teška obrada tla. To je smanjilo raznolikost krajolika i staništa, prijeteći ili uništavajući razmnožavanje, hranjenje i / ili gniježđenje ptica, sisavaca, insekata i mikrobioloških organizama, te istiskivanje mnogih domaćih biljnih vrsta.
Naš prehrambeni sustav također pokreće klimatske promjene jer daje glavni doprinos globalnoj emisiji stakleničkih plinova, koje dodatno degradiraju staništa i uzrokuju širenje vrsta na nova mjesta. Zauzvrat, ovo dovodi nove vrste u kontakt i međusobno natjecanje i stvara nove mogućnosti za pojavu zaraznih bolesti.
Učinci bioraznolikosti mogu se prenijeti i na genetskoj razini. Genetsko onečišćenje (poznato kao „introgresija gena“) može se pojaviti iz usjeva u divlje populacije i iz stranih riba koje bježe s farmi akvakulture i pare se s divljim srodnicima. U oba primjera ovo mijenja prirodni genetski sastav određene lokacije ili ekosustava.
Bez reforme našeg prehrambenog sustava gubitak biološke raznolikosti nastavit će se ubrzavati.
Daljnje uništavanje ekosustava i staništa ugrozit će našu sposobnost održavanja ljudskih populacija.
Znanstvenici, civilno društvo i kreatori politike sve više prepoznaju promjenu prehrane kao središnji stup transformacije prehrambenog sustava.
Redizajn prehrambenog sustava i važnost promjene prehrane proizlazi iz tri ključna načela.
Prvo, u prosjeku i na globalnoj razini proizvodi se više hrane nego što nam je potrebno po stanovniku. Globalno, čak trećina jestivih dijelova hrane proizvedene za prehranu ljudi se izgubi ili rasipa, što je oko 1,3 milijarde tona godišnje, bilo na farmi, u tranzitu, preradom ili konzumacijom. Drugo, utjecaj hrane na okoliš – s njom povezana upotreba zemljišta, emisije stakleničkih plinova, korištenje vode i utjecaj biološke raznolikosti – značajno varira od proizvoda do proizvoda. Općenito, najveće razlike javljaju se između hrane životinjskog i biljnog podrijetla, pri čemu biljna ima manji otisak; u nekim slučajevima, znatno manji. I treće, potražnja za hranom koja najviše šteti okolišu i velika je i u porastu, što je trend djelomično povezan s prehrambenim promjenama koje povećavaju potražnju za životinjskim proizvodima.
Reforma će se oslanjati na upotrebu tri glavna pristupa:
Prvo, prehrambene navike moraju se zasnivati na biljkama zbog nesrazmjernog utjecaja uzgoja životinja na biološku raznolikost, uporabu zemljišta i okoliš. Takva promjena koristila bi i zdravlju stanovništva širom svijeta i pomogla smanjiti rizik od pandemije. Svjetski otpad od hrane mora se znatno smanjiti. Zajedno bi ove mjere smanjile pritisak na resurse, uključujući zemlju, smanjenjem potražnje.
Drugo, potrebno je zaštititi više zemljišta i odvojiti ga za prirodu. Zaštita zemljišta od pretvorbe ili eksploatacije najučinkovitiji je način očuvanja biološke raznolikosti, stoga moramo izbjegavati prenamjenu zemljišta za poljoprivredu. Obnavljanje izvornih ekosustava na pošteđenom poljoprivrednom zemljištu nudi priliku za povećanje biološke raznolikosti.
Treće, moramo se baviti poljoprivredom na način koji više odgovara prirodi i podržava biološku raznolikost, ograničavajući upotrebu ulaznih sirovina i zamjenjujući monokulturu praksama polikulture.
Ta su tri pristupa dijelom međusobno ovisna. Ono što je najvažnije, zaštita i odvajanje zemljišta za prirodu te prelazak na poljoprivredu koja je prilagođena prirodi ovise o promjeni prehrane, ali će ih biti sve teže postići ako kontinuirani rast potražnje za hranom vrši sve veći pritisak na zemljišne resurse.
Preporuke za djelovanje se temelje na nizu glavnih sastanaka na vrhu i konferencija o prehrambenim sustavima, klimi, biološkoj raznolikosti, prehrani i srodnim područjima zakazanim za 2021. godinu. Oni nude jedinstvenu priliku da se “pristup prehrambenim sustavima” ugradi u međunarodne političke procese.
Priredila: Iva Murgić
