Posljednjih dana smo svjedoci rasprava vezanih uz odluku Državnog inspektorata o uklanjanju ferate na Dinari.
Sukobljavaju se različita mišljenja i pristupi, te se različito tumače struka i zakoni. Nažalost, rijetka su mišljenja koja razumiju širu sliku i u stručnom i u pravnom smislu. Ipak, stavovi poput ‘’pa ne moraju baš svi dijelovi prirode biti pristupačni ljudima’’ i ‘’neke dijelove prirode treba čuvati i od nas samih’’ pokazuju da mnogi prihvaćaju tu širu sliku iako možda ne poznaju sve stručne i pravne aspekte. Kako je to moguće? Pa, to su ljudi koji prirodu poštuju i smatraju da prirodu treba čuvati i radi prirode, ne samo na način da mi ljudi imamo od tog direktne koristi.
To je upravo princip do kojeg se zaštita prirode, nakon stoljeća antropocentričnog ‘’čuvanja’’ razvila. Uz svu našu potrebu da pokažemo da priroda ne može bez nas, priroda na brojnim područjima stalno pokazuje upravo suprotno. Kako se i naše znanje o tom problemu razvija, tako se i cijela zaštita prirode na globalnoj razini razvija u smjeru da nam, osim područja kojima ćemo upravljati kroz npr. održavanje staništa, trebaju i područja gdje ćemo sve prepustiti prirodnim procesima. No prepuštanje prirodnim procesima ne znači zabraniti samo šumarstvo i lovstvo jer je i samo uznemiravanje izražen negativan čimbenik. I tu su nam istraživanja pokazala da npr. postoji učinak vikenda (weekend effect) u kojem živa bića smanjuju aktivnost vikendom ili se vikendom povuku u nepristupačne dijelove područja, izbjegavajući posjetitelje. Pokazalo se i da, neke vrste ne podnose uznemiravanje i da posječena područja trajno izbjegavaju, a naročito u njima izbjegavaju odgajati mlade. Tu su posebno osjetljive vrste koje su vezane uz nepristupačne litice budući da smo i tu kompromitirali ono najbitnije što im litice nude, sigurnost u nepristupačnost.
Globalna inicijativa 30 by 30 koja promiče da države na neki način zaštite 30% vlastite površine prepoznata je i u Hrvatskoj, a Europska unija je prihvatila i zadatak da će svaka država članica ustanoviti i područja stroge zaštite*. Stroga zaštita na kopnu ima smisla samo u starim šumama te na prirodno nepristupačnim područjima, koja su također, zbog nepristupačnosti, razvijena u svom iskonskom obliku. Na području Dinare su samo četiri takva područja, dva kompleksa litica (Crvene grede i litice ispod Dinare/Sinjala) i dva šumska područja (Veliki lad i Borik/Crni Tavani). Sva četiri su predviđena za strogu zaštitu planom upravljanja i sva četiri ukupno zauzimaju tek maleni dio Dinare, samo oko 2% ukupne površine. Jedino što u ovim područjima nedostaje da bi ih mogli smatrati iskonskom prirodom, su vrste koje su nestale zbog ubijanja i uznemiravanja. Stroga zaštita će im dati priliku da se vrate.
Baš u tih malih 2% se skriva ovaj drugi dio naslova koji govori o nama samima. Je li stvarno toliki problem, nama koji stalno pričamo o zaštiti prirode, ostaviti prirodi 2% jednog velikog zaštićenog područja? Je li u baš svaki kutak prirode mora stati ljudska noga? Jesmo li ipak, nakon toliko vremena, dovoljno sazreli da smo spremni prihvatiti da ne moraju baš svi dijelovi prirode biti pristupačni ljudima i da neke dijelove prirode treba čuvati i od nas samih? Mi smatramo da to zbilja ne bi trebao biti problem i da se kao ljudi možemo odreći tog malog dijela kako bi doprinijeli višem cilju, a to je očuvana priroda i za generacije koje tek dolaze.
* Područja pod strogom zaštitom su, prema definiciji EU, područja u kojima se omogućava neometano odvijanje prirodnih procesa i dopuštene su samo strogo kontrolirane aktivnosti koje ne ometaju te procese, u skladu su sa ciljevima zaštite te se njihov potencijalni utjecaj pojedinačno procjenjuje.
