Sudbina bjeloglavih supova u Hrvatskoj neraskidivo je povezana s čovjekom i njegovim djelovanjem. Primjerice, bez pomoći ljudi koji danas osiguravaju redovitu prehranu na hranilištima, posljednja populacija ptica strvinara u našoj zemlji možda bi u potpunosti nestala. U prošlosti, mnoštvo ovaca slobodno se napasalo na otvorenim pašnjacima, a za uginule ovce u prirodi bi se pobrinuli strvinari koji bi pojeli strvine, čime su sprječavali razvoj i širenje različitih zaraza. No, danas je tradicionalnog ekstenzivnog oblika stočarstva sve manje, pa time i dostupne hrane za bjeloglave supove. Ključno je stoga uložiti značajnije napore u očuvanje takvog oblika stočarstva kako bi se, između ostalog, očuvali bjeloglavi supovi, ali i druge vrste koje ovise o postojanju otvorenih staništa kao što su pašnjaci.
U potrazi za uzrocima napuštanja ovčarstva i nastojeći da se različitim aktivnostima pospješi motivacija za nastavak bavljenja tom djelatnošću, u okviru projekta LIFE SUPport su ove godine istraženi stavovi lokalnog stanovništva na kvarnerskim otocima, koji su ujedno i dom hrvatskoj populaciji bjeloglavih supova.
Suživot bjeloglavih supova i ovčara na Kvarneru traje više od 1000 godina, kako to navode Goran Sušić i Irena Grbac u svojoj knjizi ‘Želite li stvarnost ili mit – priča o bjeloglavom supu’ iz 2002. Tijekom tisućljeća kvarnerski su supovi prilagodili vrijeme izlijeganja iz jaja tako da se poklapa s razdobljem kada ovce donose na svijet svoje potomstvo – ljudima omiljenu janjetinu. To nije bilo nimalo slučajno, jer je vrijeme janjenja ujedno i vrijeme najveće smrtnosti ovaca na kvarnerskim pašnjacima, što znači i najveću količinu strvina kojima supovi hrane sebe i svoje ptiće.
Broj ovaca na otocima Krku, Cresu, Lošinju i Rabu se smanjuje. Prema podacima Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i ribarstva, od 2011. godine pa do danas broj ovaca je manji za 15%. Od 32.000 ovaca, koliko je bilo 2011. godine na otocima Krku, Cresu, Lošinju i Rabu, u 2023. godini zabilježeno je 27.000, što je za 5 tisuća manje u razdoblju od 12 godina. Ovim tempom za 20 godina broj ovaca na spomenutim otocima bit će više nego prepolovljen. Najveći pad bilježi otok Rab gdje je u 2023. godini ostalo 67% fonda ovaca iz 2011. godine. Zatim slijedi otok Krk sa 82%, što je pad od gotovo 20% ukupnog broja ovaca u dvanaest godina. Najstabilniji je broj ovaca na Cresu, gdje je zabilježen pad ukupnog fonda ovaca za 9% u razdoblju od 2011. do 2023. godine.
Proizvodnja sira je minimalna, a zarada se gotovo isključivo ostvaruje prodajom janjadi. Na Krku se uzgaja krčka ovca pramenka, na Cresu – creska, a na Rabu – škraparica, odnosno rapska ovca koja je isto varijanta pramenke. Ove tri pasmine ovaca se međusobno razlikuju po visini i težini. Creska ovca je primjerice nešto krupnija. Bilo je nekih pokušaja miješanja sa drugim pasminama, ali lokalni ovčari takve eksperimente većinom smatraju neuspješnima.
Kod većine anketiranih, kako stoji u studiji koju je u sklopu projekta LIFE SUPport provela doc. dr. sc. Marica Marinović Golubić, stočarstvo je obiteljska tradicija kojom su se bavili njihovi roditelji, djedovi i bake, često pradjedovi i prabake. Svi ispitani stočari podrijetlom su s otoka na kojim su anketirani i u prosjeku se stočarstvom bave 30 godina. Najstariji anketirani ispitanik ima 70 godina, a najmlađi 35. Polovica ispitanika procjenjuje da živi bolje od hrvatskog prosjeka i navode da je to samo zato jer fizički naporno rade i kombiniraju poljoprivredu, turizam i prihod od rada ili mirovine. Polovica vjeruje da žive otprilike prosječno, a nitko nije naveo da živi ispod prosjeka.
Ovčarstvom na kvarnerskim otocima pretežito se bave muškarci, što sugerira i ovo istraživanje jer je u uzorku od 24 stočara bila samo jedna žena. No, u četvrtini slučajeva žene ili majke ovčara prisustvovale su anketiranju, dopunjavale anketu i davale vrijedne komentare, ili bile s anketarima na pašnjacima uz supruga ili sina u obilasku ovaca. Također, podrška žene, čitave obitelji i prijatelja ključna je u uzgoju jer se radi o poslu za koji ispitanici kaže da „treba više ruku pogotovo u vrijeme šišanja, sakupljanja stada, označavanja janjadi i ovaca, klanja i slično“.
Najvećem je broju ovčara s kvarnerskih otoka danas ova djelatnost tek dodatan izvor prihoda. Radi se o takozvanim dvojnim kućanstvima u kojim se kombinira zarada od plaće ili mirovine sa zaradom od prodaje janjadi. Druga skupina su poljoprivrednici koji prihod ostvaruju kombinirajući ovčarstvo s uzgojem vinove loze i maslina, ponekad i turizmom. Treći tip su profesionalni ovčari koji se isključivo bave uzgojem stoke tj. ovaca. Kako se bave samo uzgojem, iznimno su osjetljivi na gubitke nastale od bolesti, predatora ili promjenom zakonskih okvira. Najveći anketirani uzgajivač ima 800 odraslih ovaca, a najmanji 4.
Svi ovčari, a posebno ovčari sa Krka, navode kako iz godine u godinu imaju sve manje ovaca. Naime, prema njihovim iskazima, broj divljih svinja i čagljeva toliko je narastao da na otvorenom pašnjaku u uvjetima ekstenzivnog uzgoja više nije moguće ostaviti ovce i janjad bez nadzora jer su štete na stadima (prvenstveno janjcima) iznimno velike.
Borba protiv divljih svinja i čagljeva svodi se na odstrel i ograđivanje pašnjaka. Odstrel provode lovačka društva u koja su se udružili i mnogi ovčari. Ograđivanje pašnjaka nije sustavno, već samoinicijativno, ovisi o raspoloživoj financijskoj i radnoj snazi ovčara.
Oko upotrebe armaturne žice nema konsenzusa među ovčarima – manji ovčari ne preferiraju taj oblik zaštite, ali veći ovčari trenutno nemaju alternative te su prisiljeni na taj način zaštiti stada. Ukratko, zahvaljujući novopridošlim vrstama na kvarnerske otoke, danas su potrebna puno veća ulaganja u bavljenje ovčarstvom, nego je to bilo u prošlosti.
Svi anketirani ovčari kontinuirano doživljavaju gubitke, bilo od čagljeva i divljih svinja na Krku ili samo od divljih svinja na Cresu i Lošinju. No, pritom treba imati na umu da je čagalj vrsta koja se širi te već postoje opažanja s Cresa i Lošinja, što znači da postoji mogućnost uspostave populacije čagljeva na tim otocima. Takvo bi nešto bio novi udarac uzgoju ovaca na Cresu, gdje je u posljednjih desetak godina zabilježen najmanji pad broja ovaca (9%). Rab je izuzetak jer tamo nema ni divljih svinja ni čagljeva. Zahvaljujući izoliranosti od kopna i drugih otoka, svaki pojedini otok možemo promatrati kao “svijet za sebe”, koji odlikuju različite specifičnosti. Primjerice, zanimljivo je spomenuti kako na Cresu i Rabu nema lisica, dok su na Krku lisice ovčarima tradicionalno predstavljale prijetnju jer napadaju janjad. No, od kada su se pojavili čagljevi, broj lisica je u padu.
Na Rabu je, paradoksalno, prisutan problem podivljalih ovaca. Kako je stoka na slobodnoj ispaši, bilo je dosta slučajeva u kojim su vlasnici preminuli, a malo stado ovaca ostalo prepušteno prirodi.
Svi anketirani ovčari misle da će njihov broju budućnosti kontinuirano opadati. Razlozi su, kako navode, zrela dob današnjih ovčara, postojanje nezavičajne divljači na otocima, te nedovoljno društveno vrednovanje i priznavanje važnosti ovčarstva.
Prema ispitanicima, nema lokalnih projekata koji bi konkretno rješavali problem očuvanja ovčarstva – a to su problematika zemljišta poput neuređenog katastra, osiguravanja dodatnih potpora od strane države te uređivanje ograda – suhozida i ograda od armaturne mreže ili farmer pletiva. Posebno su zabrinjavajuća ograničenja koja po pitanju ograđivanja dolaze od sektora šumarstva i onog zaštite prirode. Ovčarima bi definitivno dobro došla i podrška u plasmanu janjećeg mesa, te u lovu na čagljeve i divlje svinje (veće nagrade, sustavniji izlov).
Ovčarstvo na otocima Krku, Cresu, Lošinju i Rabu rijetki je podsjetnik da na otocima turizam nije jedina perspektiva i djelatnost. Ovčarstvo i turizam ne bi se trebali međusobno isključivati već bi proizvodnja domaće hrane trebala biti vrlo važan segment razvoja turizma. Stoga je vrlo važna promocija ovčarstva kao nužne i nezaobilazne otočke aktivnosti koja ima kako kulturno-tradicijski, tako i ekonomski (proizvodnja hrane) te ekološki značaj budući podržava očuvanje bioraznolikosti.
