Povodom Svjetskog dana pčela donosimo zanimljivo iskustvo sa studijskog putovanja u Nizozemskoj
Oprašivači su životinje koje prenose pelud kako bi došlo do oplodnje i stvaranja ploda/sjemena. Iako su oprašivači mogu biti i sisavci i ptice, najvažniji i najbrojniji oprašivači su razni kukci poput leptira i pčela.
Najpoznatija vrsta pčela je siva medonosna europska pčela (lat. Apis mellifera). Međutim, postoji i mnoštvo drugih vrsta pčela od kojih neke žive u skupinama, no velik broj su solitarne pčele ili pčele samice. One, kao što im ime kaže, osim u vrijeme parenja ostatak života provedu same. Nakon parenja polažu jajašca u udubine u zemlji, stijenama ili buše rupe u stablima. Na primjer, zemni bumbari (lat. Bombus terrestris) grade gnijezda u tlu kao i pčele rudarice iz velike skupine Andrenidae. Nestajanjem travnjaka i njegovim zarastanjem u drvenaste vrste te stvaranjem većih količina humusa i listinca, gubimo pogodna suha, rahla tla koje koriste pčelama zbog čega se njihov broj smanjuje. Aktivnosti poput uklanjanja nepoželjnih drvenastih biljaka sa suhih travnjaka te restauracijom staništa, vraćanjem područja u prirodno stanje, povećavamo površine pogodnih staništa i za pčele koje gnijezde u tlu.
Za zanimljiv primjer suživota bikova i pčela koje žive ili gnijezde u tlu i zajednički rade na povećanju bioraznolikosti doznali smo u Nizozemskoj, gdje smo bili sredinom svibnja na studijskom putovanju koje je organizirao Eurosite, europska organizacija čiji cilj je povezati različite sektore u očuvanju prirode. Tema studijskog putovanja bila je pašarenje koje je glavni alat rewaldinga, odnosno aktivnosti kojima se želi područja vratiti u što prirodnije stanje, kakvo bi trebalo biti.
Sjeveroistočno od Arnhema, na području Nacionalnog parka Veluwezoom obišli smo područja suhih travnjaka i vriština. Na njima dominiraju vrijes i razne trave uz poneki šumarak bora. Ovo područje je nastalo tijekom zadnjeg ledenog doba kada su ledenjaci ispred sebe gurali i gomilali materijal, tlo i pjesak te su tako nastale morene (nanosi) izdignute od ostalog terena. Nacionalni park je u privatnom vlasništvu organizacije Natuurmonumenten koja ispašom održava travnjake. Za ispašu koriste škotska highland goveda koja su izdržljiva i otporna na vremenske uvjete te im ne treba zaklon od kiše, snijega i hladnoće.
Kakvu poveznicu imaju škotska highland goveda sa pčelama i kako su došli do metode za povećavanje broja pčela?
Naime, do metode povećanja brojnosti pčela došli su nenamjerno i oduševili se pozitivnim rezultatom djelovanja na povećanje brojnosti solitarnih pčela, a koje gnijezde u rupama u zemlji i pješčanim eolskim nanosima. Sasvim slučajno zato što bikovi kojih ima nekoliko u parku, na uzdignutim lokacijama prave svoje „osmatračnice“ i „borilišta“. Svaki bik ima svoju lokaciju i čuva je od ostalih bikova. Na tim područjima pjeskovitog tla bikovi formiraju tanjuraste gole plohe bez biljaka koje vrlo brzo nasele solitarne pčele koje buše tunele i gnijezde u tlu. Ostala područja su pokrivena travnjacima ili vrijesom tako da područja „borilišta“ postaju gotovo jedina staništa pogodna za pčele koje žive ili gnijezde u tlu.
Kako se bikovi kreću svojim teritorijem na papcima i dlaci prenose sjeme raznih biljaka te ih tako šire po cijelom parku. Više cvatućih biljki doprinosi i većem broju pčela što posljedično pridonosi i boljem oprašivanju te razmnožavanju biljaka.
Suživot bikova i pčela, dvije različite vrste na istom području tako je rezultirao povećanjem bioraznolikosti ovog zaštićenog područja.
