Kako žive biolozi koji se bave divljim životinjama, otkrila sam tijekom produženog vikenda u prekrasnom ličkom kraju. Prošlog prosinca, provela sam neko vrijeme s dvije stručnjakinje hrvatskog tima projekta Life Lynx – Ivanom Selanec i Irom Topličanec.
To iskustvo me podsjetilo na zahtjeve i privilegije ove vrste posla: biti spreman na putovanja, imati duboko razvijenu povezanost s područjem i razvijati komunikacijske vještine.
Vikend je započeo ranije, u četvrtak, bijegom iz glavnog grada kako bi stigli u Gospić i upoznali Javne ustanove za upravljanje zaštićenim područjima uključene u projekt. Glavni cilj projekta je očuvanje dinarske i jugoistočne alpske populacije risa ponovnim uvođenjem novih jedinki, a suradnja s Javnim ustavnovama presudna je u očuvanju raširenih zvijeri, ne samo zbog radne snage na terenu. Susret je bio dragocjena prilika za oplemenjivanje prošlih iskustava i razmjenu ideja o nadolazećim izazovima. Iako sam mogla razumjeti samo nekoliko riječi na hrvatskom, uvijek je zanimljivo vidjeti kako dionici reagiraju i razmišljaju.
Sljedećeg dana sreli smo lokalnog lovca, kako bismo mu predali novi model fotozamki i objasnili mu kako rade. Iako je surađivao, ponekad je bilo teško zadržati razgovor od drugih, privlačnijih tema.
Imali smo vremena uživati u ličkom krajoliku i siru te dogovoriti terenske radove koji su pred nama. Važno je znati: na terenu se može dogoditi bilo što pa nije loše biti fleksibilan, dobro organiziran i imati višak svega!
Napokon je došlo vrijeme za akciju. Vrijeme nas je počastilo s dovoljno bijelog pokrivača da možemo pratiti tragove u snijegu. To je metoda praćenja koja se obično kombinira s fotozamkama. Kad su uvjeti dobri, snijeg je nevjerojatno koristan saveznik. U osnovi, životinje ne mogu sakriti svoje tragove, a tragovi otkrivaju ne samo vrstu, kretanje i brojku, već i o njihovom ponašanju i zdravlju. Hladni snijeg pomaže da se sačuvaju ostali vrijedni podaci koji se nalaze u urinu, na dlaka i u izmetu (što smo i pronašli, ha!). Tada nisam znala da će to biti jedini snijeg koju ću vidjeti ove godine, obzirom na previše blagu zimu, što ovo iskustvo čini još dragocjenijim.
Uz snježne staze, pregledali smo i neke lokalitete fotozamki kako bi prikupili podatke i provjerili postoje li tragovi poput dlaka i izmeta. Genske informacije posebno su važne za ovaj projekt, kao i za precizniju procjenu broja jedinki koje se kreću u ovoj regiji. Fotozamke i zamke za dlaku obično se postavljaju na određenim mjestima privlačnima predatoru, poput starih kuća. Nije neobično pronaći fotozamke koje ne rade, budu ukradene ili nešto drugo, tako da pripreme nikad dosta!
Nakon povratka na večeru i pripremu logistike, dovoljno smo se odmorili da isprobamo drugu metodu praćenja, ovaj put ne za veliku mačku (risa). Nekoliko noćnih sati iskoristili smo za vuka/ čaglja. Ova metoda se sastoji u oponašanju zavijanja ovih vukova, kako bi se isprovocirao njihov odgovor i time bi bili u mogućnosti bilježiti njihov položaj. Zavijanje, kao i druge metode, zahtijevaju iskustvo i najvjerojatnije (ali ne samo) će naivna štenad uzvratiti zavijanjem tijekom ljeta.
Sljedeći dan je bio gotovo isti, ali ovaj put smo imali pomoć dva lokalna lovca, višegodišnje suradnike projekta koji dobro poznaju područje.
Terenski dio zatvorili smo još jednim sastankom sa dionicima. Ovog puta atmosfera je bila napetija, jer je cilj bio osigurati suradnju lokalnih lovaca za sljedeće, novo ispuštanje risa.
Ljudski faktor je važan kada se radi o velikim zvijerima koji ponekad nisu dobrodošli, jednom je izjavio otac očuvanja divljih životinja Aldo Leopold. Razmijenili smo ideje i mišljenja, a do kraja sastanka mogli smo uživati u bogatoj večeri (uključiti hranu u partnerstvo je uvijek dobra ideja!).
Došlo je vrijeme da se vratimo u grad, s novim podacima i nadom u buduće izazove projekta.
Posebna zahvala Ivani Selanec na slikama!
Michelle Pozzini, studentica i uskoro konzervatorska biologinja
