Srebrna svjetlost vladala je svijetom, ušutkavajući one nevidljive vragove koji lede krv u žilama mornara kad bi začuli njihove krikove sa stjenovitih otoka.
Prije mnogo godina, dok se svijet još uvijek objašnjavao legendama, mornari su bili očarani noćima punog mjeseca na Lastovu: srebrna svjetlost vladala je svijetom, ušutkavajući one nevidljive vragove koji lede krv u žilama mornara kad bi začuli njihove krikove sa stjenovitih otoka.
I prije kao i sada, cjevonosnice ne vole noći punog mjeseca na Lastovu: srebrno svjetlo natapa okolinu, izlažući ih njihovim grabežljivcima. Tako na svojim stjenovitim otocima i dalje šute, vireći iz svojih uskih gnijezda, rupa u stijenama, ne pjevajući svojim visokim pjevom, koji više od vragova podsjeća na vrisak neke izbezumljene sredovječne žene. No, budući da oni odabiru mrak za svoje blebetanje, tko bi mogao kriviti mornare preplašene od njihovog pjeva dok plove Jadranskim morem usred noći? Naša bujna mašta stvorila bi čudovišta već na manjoj relaciji od kreveta do kupaonice!
Tada dolazi jutro i čak i ako je zrak hladan, sunčeva svjetlost boje jantara i dalje grije tijelo dok gledamo u nju. Možda će more biti mirno, presti poput mačke, slomljeno u tisuću ogledala. Čamac će sjeći vodu, ostavljajući za sobom pjenasti trag bijele krvi. A morske ptice lete uokolo: visoko su galebovi klaukavci, sa svojim izrazom vječnog razočaranja. Ispod njih lete cjevonosnice, elegantno, plešući iznad vode poput papirnatog zmaja, pokušavajući uloviti ribu. Tada se te ptice čine tako graciozne! Pa zapravo je to i normalno: najveći dio života provedu leteći ili odmarajući se na vodi, nisu ptice od kopna. Možda to objašnjava zašto mornari nisu znali da su te ptice, koje su gotovo svakodnevno vidjeli kako plešu, iste one koje su tijekom ožujskih noći svojim kricima budile pospani mrak. Jer u ožujku započinje njihova sezona parenja, tako da se povlače prema svojim uskim rupama na njihovim stjenovitim otocima. I kad jednom tamo stignu, već vam je jasno: nisu elegantni, niti veličanstveni plesači. Više podsjećaju na pijance odjevene u smećkasti kaput i bijelu majicu koji pokušavaju pronaći put kući. Njihova duga krila koja su im omogućila da se igraju s vjetrom sada su težak teret. Njihove noge smještene su previše odostraga da bi bile korisne za hodanje. Ali ne možeš inkubirati jaje na vodi, tu vještinu još nije razvila nijedna ptica. Srećom, otoci lastovskog arhipelaga nude im sigurno mjesto za njihovu nespretnost. Mali, stjenoviti, nenaseljeni od ljudi niti bilo kojih drugih grabežljivaca. Pa, barem je nekada bilo tako. Vremena se mijenjaju, a mijenjaju se i okolnosti. A sada su se ove svestrane elegantne/nespretne ptice suočile s neželjenim gostima na svojim stjenovitim otocima: štakorima. “Kako”, pitali biste, “dospijevaju štakori na nenaseljene otoke usred Jadranskog mora?” Barem sam se ja to upitala. „Plivanjem!“ je odgovor. Plivaju s otoka naseljenih ljudima do drugih otoka. Ne trebamo se tome čuditi. Oni su štakori, sposobni za prilično iznenađujuće stvari. Koloniziranje otoka čak niti nije njihovo najveće dostignuće. Ipak, na neke otoke putuju brodovima kao putnici. To je upravo način na koji ponajprije dolaze do Lastova. Ali kad jednom stignu tamo, što jedu? Imaju nekoliko mogućnosti: sjemenke masline, biljne lukovice, cvijeće, jajašca i ptiće cjevonosnica. A budući da cjevonosnice nisu navikle imati prirodne grabežljivce, ne znaju kako obraniti svoje jaje, koje snesu samo jednom godišnje, a ni svoje ptiće. No, štakori postoje još od Grka, putujući na brodovima. Dakle, koji su još čimbenici pridonijeli da se danas kaukal i gregula na Lastovu smatraju ugroženim vrstama? Ovdje, kao i obično, nastupamo mi ljudi: prekomjerni ribolov, onečišćenje mora, slučajni ulov prilikom ribolova, a također i svjetlosno zagađenje koje može zbuniti mlade cjevonosnice na prvom letu.
Međutim, čudno je kad shvatimo kako mi ljudi doživljavamo riječ “ugroženo” kada se odnosi na neke vrste koje su nam poznate. Možemo to usporediti s načinom na koji gledamo na svoje roditelje: svoje prve godine provedemo s njima i za nas oni nikad ne stare. Ali u određenom trenutku na duže vrijeme napuštamo svoju kuću. Možda da odemo volontirati u inozemstvo, a kad se vratimo kući, odjednom shvatimo da su dvoje voljenih ljudi koji nas dočekuju potpuno različiti: kako nikada nismo primijetili kako im tamna kosa sijedi ili opada? Ili njihovi pokreti gube preciznost? Ili onu umornu mudrost u njihovim očima? Ljudski je osjećati da se stvari koje su uvijek bile dijelom naših života nikada neće promijeniti niti nestati. Postavite sebi ovo pitanje: kako su se ptice vašeg grada/sela promijenile otkad ste bili dijete puno znatiželje? Ima li vrabaca kao prije? Ili svi oni galebovi, kad su počeli kolonizirati gradove? Možda nikada niste primijetili nikakvu promjenu jer je teško shvatiti spore promjene naše rutine. Isto se može primijeniti i na lastovske pomorce i ribare: ako ih pitate, vjerojatno bi vam rekli da nema prijetnji cjevonosnicama u arhipelagu, da su tamo oduvijek; neprestano leteći tijekom dana, ukleto vrišteći tijekom noći, i da će to i dalje činiti.
Vjerojatno je jedan od glavnih izazova za prirodu uvjeriti ljude koji žive u blizini da postoje stvarne prijetnje. Puno puta ti ljudi (to možemo biti i mi) nisu zlonamjerni, ali što smo bliže, to više gubimo perspektivu jer je teško doživjeti cijelu sliku. Ponekad moramo napraviti nekoliko koraka unatrag kako bismo vidjeli stvari u pravom svjetlu; ili nam treba neki autsajder koji će ukazati na problem (iako obično nismo spremni prihvatiti gledište autsajdera). Međutim, ponekad nam treba čak i nešto vrlo osnovno: jednostavno gledati. Obratiti pažnju na ono što nas okružuje, shvatiti da dijelimo svoje svakodnevne prostore s drugim živim bićima koja samo žive svoj život najbolje što mogu, baš poput nas, i da to prebacuje odgovornost na nas: prema drugim životinjama, ali i prema budućim generacijama ljudi kako bi nastavili doživljavati isti svijet prepun legendi i stvarnosti u kojemu danas mi uživamo. Bojati se ukletih otoka tijekom proljetnih noći; promatrati cjevonosnice kako plešu nad morem; smijati im se kad se spotaknu o stijene.
Aida Martinez Suarez volonterka je na projektu Birds of a feather flock together koji okuplja četiri strana volontera iz četiriju različitih zemalja. Tijekom deset mjeseci volonteri će pomagati u očuvanju ugroženih morskih ptica na Lastovu, sudjelovati u aktivnostima Centra za posjetitelje i oporavilišta za bjeloglave supove Beli na Cresu, asistirati u prstenovanju ptica na ornitološkom kampu u PP Učka te organizirati razne edukativne aktivnosti za javnost u Zagrebu. Projekt je sufinanciran sredstvima Europskih snaga solidarnosti Europske unije.
