Početkom listopada, Tomislav Sotinac bio je na sastanku partnera projekta Adriatic Monk Seal. U nastavku pročitajte njegovu reportažu
Biomov automobil juri, oprezno i poštujući sva ograničenja brzine, prema Crnoj Gori. Što bi se reklo – idem nizbrdo. Izlaz Ploče, pa preko Pelješkog mosta, uskoro i Dubrovnik ostaje u pozadini a zatim se pred mojim očima otvaraju nepregledna prostranstva, tj. nepregledna kolona svih oblika vozila na granici Hrvatske i Crne Gore. Sjedim u autu, polako gmižem prema granici i razmišljam. Prije oko mjesec dana, taman smo se vratili s godišnjeg pa smo svi još malo mamurni, stiže mail, u mailu snimka. I to ne bilo kakva snimka, ovo je snimka sredozemne medvjedice. Ok, to možda i nije toliko čudno, pa postoji mnogo snimki te životinje. Ali ova je ipak dosta posebna, jer je snimljena u Jadranu, u Crnoj Gori. Ovo je potvrda da se sredozemne medvjedice sve češće odlučuju na proputovanje od Grčke, preko Albanije i Crne Gore prema Hrvatskoj. To budi nadu da će u Jadranu nakon toliko desteljeća početi stvarati novu populaciju, a mi za to moramo biti spremni. Moramo saznati koje morske špilje bi koristila za podizanje mladih, moramo naučiti kako provesti monitoring tih špilja te kako ih na kraju staviti u zaštitu kako bi spriječili ulaske turista i ometanje medvjedica. Da bi bili što uspješniji u ovome novom projektu i iskoristili sva znanja koja su nam ranije otkrili naši grčki prijatelji odlučili smo se sastati upravo u Crnoj Gori te podijeliti iskustva stvorena kroz raniji Eastern Adriatic Monk Seal project te kroz novi Adriatic Monk Seal project.
Stižem u Petrovac, mali gradić s velikim hotelima, koji unatoč turizmu nije izgubio svoj mediteranski šarm. Upoznajem se s crnogorskim timom, Nevenu Petković i Kseniju Medenicu iz crnogorskog Centra za zaštitu i proučavanje ptica poznajem, dok neke od njih tek trebam upoznati. Tu je i Dušan Varda, svestran čovjek, ronioc, snimatelj dokumentarnih emisija i spotova koji radi u Mediteranskom centru za ekološki monitoring, ujedno i jedan od organizatora ovog susreta. Đorđe Kovijanić, također ronilac koji je čak jedan od zaslužnih za nove lukobrane u Baru, što nam je ponosno pokazao dok smo isplovaljavali iz barske luke. Ivan Vladimirov, kompjuterski mag, ali i snimatelj sportskih događanja i čovjek velikog osmijeha i Miloš Pavičević, ronilac i speleolog koji godinama istražuje špilje po Crnoj Gori ali i Hrvatskoj u suradnji s našim speleolozima. Uskoro su stigli i albanski kolege, Trim Haskoçela inače veterinar i Alessio Shehu iz javne ustanove RAPA Vlore i FLAG Pine. Naravno tu je i naša Lisa Leschinski bez čijeg rada u sklopu EuroNatura naš rad na očuvanju sredozemne medvjedice ne bi bio moguć. Upoznao sam i dr. Luigi Bundone, Talijana, ponosnog Sardinca, znanstvenika sveučilišta Ca Foscari iz Venecije, koji se proučavanjem sredozemnih medvjedica bavi već više od 20 godina i to na tri različita kontinenta. Naime osim što je na očuvanju ove vrste radio na europskom dijelu Mediterana, radio je i u Izraelu ali i u Mauritaniji tako dan je njegovo iskustvo, kao i iskustvo grčkih kolega s ranijeg projekta bilo od izuzetne važnosti. Naravno po dolasku smo prema starom, dobrom običaju prvo morali nazdraviti rakijom kako bi sljedeći dani prošli prema planu.
Prvi dan smo, skupa s kolegama koji su se uključili online, Antom Kodžomanom iz našeg biomovog sinjskog ureda ali i albanskim kolegama Kostadinom Xhaho i Sabinom Cano i PPNEA-e i Lauretom Sadikllari iz FLAG Pine, raspravili o značaju viđenja sredozemnih medvjedica na Jadranu i o načinima klasifikacije tih viđenja. Dr. Luigi je predstavio formulare koje koristi u radu s ljudima koji su ugledali „neku životinju“ na moru kako bi utvrdio prema svjedočanstvima je li je to bila sredozemna medvjedica, potom i spol, dužinu itd. Ovi podaci su važni kako bi se utvrdili pravci kretanja unutar Jadrana. Pokazao nam je i svoje metode postavljanja fotozamki u špilje za monitoring medvjedica, ali i za monitoring turista i ostalih koji ulaze u špilje. Kolege iz Albanije su nam kazali da su se neke od špilja kod njih koristile za krijumčarenje razne nedozvoljene robe, ali da to više nije slučaj. Luigi je pokazao razne načine montaže i bušenja zidova špilja radi postavljanja fotozamki kako ih ne odnijeli visoki valovi ili visoki kradljivci. Također nam je pokazao i kako što bolje osigurati fotozamke od prodiranja morske vode jer sol i tehnologija nisu najbolji prijatelji ali nam je također i rekao da moramo pristati na to da će nam neke fotozamke prestati raditi uslijed ulaska morske vode, neke će biti možda i ukradene, a neke će možda imati tehničkih problema. Kimnuo sam mu u znak odobravanja jer su mi tijekom rada na monitoringu riseva fotozamkama svi ti problemi postali poznati, osim morske soli naravno.
Drugi dan, koji je osvanuo sunčan i gotovo bez vjetra, otplovili smo iz luke Bar s kapetanom, koji je rekao ga komotno možemo zvati Jake (Džejk) umjesto Željko, budući da se cijelo ljeto borio s izgovaranjem svog imena od strane turista. Obišli smo nekoliko špilja na potezu od Bara prema Ulcinju, a na terenu je Luigi davao savjete oko monitoringa dok su Dušan, Đorđe i Miloš postavljali fotozamke. Vratili smo se brodom u Bar, no stavili su iznenađenje za kraj, još jednu špilju. Njihovim riječima, vrlo opasnu, toliko da su zadnji put jedva izvukli živu glavu dok su je obilazili. Nije mi bilo jasno o čemu se točno radi pa sam zamišljao duboke zarone kroz uske podvodne prolaze, more ispred špilje zapjenjeno od morskih pasa i slične filmske prizore. Ipak, kad smo stigli u Ulcinj, moje vizije su se pokazale kao potpuni promašaj. Ova špilja je opasna iz dva razloga. Prvi razlog je što da bi pristupili toj špilji moramo se spustiti kroz šumu na tzv. Žensku plažu, koja je isključivo nudistička plaža za žene gdje more ima navodno ljekovita svojstva. To je i razlog što je muški dio ekipe na prošlom terenu bio potjeran uz povike i prijetnje, a gore su čekale ”jače polovice” kojima su jedva objasnili čime se zapravo bave. Zato smo ovaj put čekali dopuštenje upraviteljice plaže i 18:00 sati navečer da posljednje kupačice odu s plaže. Drugi razlog, zašto je ova špilja opasna je što ovu špilju koristi velik broj golubova i šišmiša pa je puna izmeta, pa su stijene i plaže su prekrivene ovim ne tako mirisnim materijalom. Ipak crnogorski tim je hrabro zagazio u špilju i odradio svoj posao. U povratku nas je svladao umor tako da smo morali odraditi i obilnu večeru kako bi nadoknadili izgubljenu energiju. Još dugo smo razgovarali o sljedećim koracima, koji tim što planira u nadolazećim mjesecima, razmjenjivali smo telefonske brojeve, fotografije, smijali se vicevima pa ih prevodili Luigiu, Lisi i Albancima. Noć je ubrzo prekrila zaljev Katič i nas je svladao umor pa smo se povukli, svatko u svoju špilju.
Treći dan smo čitali izvještaje o do sad odrađenim aktivnostima i planovima za sljedeće aktivnosti. S obzirom na broj otoka i dužinu obale i sam broj špilja koje naš hrvatski dio Jadrana sadržava, Luigi je rekao da je za očekivati da imamo i najbolje mogućnosti za ostvarenje trajne populacije kao i u Grčkoj ali da će to trajati dugo i da ne gubimo nadu. Izrazio sam zahvalnost svima za organizaciju ovog nevjerovatnog susreta i za sve savjete i iskustva koja smo razmijenili. S tugom sam se oprostio od svojih saveznika u borbi za očuvanje sredozemne medvjedice i šutke čekao novo jutro kako bih krenuo kući. Na putu kući, nisam uključio niti radio, gužve na granici me uopće nisu zamarale, samo sam u glavi premotavao snimke svega što sam vidio i susret s divnim ljudima s kojima sam učio, radio, ronio i nazdravljao proteklih nekoliko dana.
Hvala partnerima iz Crne gore na fotografijama
