Tomislav Sotinac donosi doživljaje iz Njemačke gdje je otišao zajedno s kolegama s projekta ”Eastern Adriatic Monk Seal”
Radni dan je gotov i kući nosim osmijeh od uha do uha. Krajem veljače čeka me ekskurzija u Njemačku! Dobro, bolji opis je ”sastanak partnera na projektu Eastern Adriatic Monk Seal” u Bremenu. Obzirom da sam uključen u terenska istraživanja sredozemnih medvjedica u Jadranu, dobio sam poziv od voditelja projekta. Osim što ću upoznati naše partnere iz Grčke, Crne Gore, Albanije i doživjeti njihova iskustva u zajedničkoj borbi za očuvanje ove vrste, primamljiv je i posjet otočiću Heligoland u Sjevernom moru gdje se okupljaju sivi i obični tuljani, kao i posjet centru za proučavanje i spašavanje tuljana u Norddeichu. Koordinatorica projekta Lisa iz Euronatura je sve pripremila, na nama je samo da dođemo. Krećem i zapisujem doživljaje!
U njemačkom Bremenu zima se još uvijek otima tako da nas dočekuje tmurno, kišno i hladno vrijeme. Tijekom vožnje vlakom, Lisin kolega Christian, ima mnogo pitanja za sve nas. Njegovi brzo-potezni intervjui se ubrzo pretvaraju u pisanje biografija. Kolega i ja se šalimo da je on
Euronaturova Melani, pri tome misleći na Biomovu stručnu suradnicu za komunikacije. Ipak, ne damo se smesti, razmjena iskustava, nove informacije o nastavku projekta i pričanje viceva s lošim engleskim prijevodom skraćuju nam put do Cuxhavena odakle brodom putujemo na otok Heligoland. Gusta magla i valovito more nas nagoni na razmišljanje kako su naše sredozemne medvjedice možda ipak malo sretnije dok krstare toplim Jadranom za razliku od tuljana na sjeveru. Otočić Heligoland, što na frizijskom dijalektu znači „Sveta zemlja“ polako izranja iz magle, čudna kombinacija sjevernjačke minimalističke arhitekture s mnogo hotela uz obalu, dok se u pozadini nazire velebni svjetionik te vodotoranj nalik na NLO. Maleni turistički grad sigurno izgleda još ljepše ljeti kad je pun ljudi no začudo, i u ovo doba godine suvenirnice i lijepi restorani ipak rade punom parom. Ubrzo shvaćamo i zašto, zapadni dio otoka prepun je gnijezdećih parova sjevernih bluna. Ove velike, glasne ptice, koje se ne boje prisustva ljudi, pravi su mamac za promatrače ptica koji na ovaj otok dolaze zbog njih čak i zimi. Na žalost, njihova gnijezda su prepuna ostataka ribarskih mreža koje koriste kao materijal za gradnju pa se ptice često zapliću i nastradaju, otkriva nam ornitologinja koja radi u ornitološkoj postaji na otoku.
Ovaj otok je jedna od postaja za odmor pticama selicama. Baš ovdje je izumljena tzv. „helgolandska zamka“ koja služi kako bi se ptice sa što manje stresa i što brže uhvatilo, pregledalo, prstenovalo i pustilo. U suton, dok sunce uranja u otvoreno more i poznata litica „Lange Anna“ dobiva crvene nijanse, ovaj mali čudnovati otok nas još više odvaja od prostora i vremena. Rupe nastale tijekom britanskog bombardiranja otočani su prekrili folijama i pretvorili u lokve sa slatkom vodom i tako privukli još više ptica na otok. Uništeni ostaci njemačkih vojnih utvrda i pristaništa za brodove i podmornice sada su nove litice za gniježđenje ptica. Priroda čak i od ovako jezivih prizora stvori nešto novo i korisno, a otočani to shvaćaju.
Sljedeći dan, nadzornici su nas velikodušno poveli u obilazak susjednog pješčanog otoka kojeg zovu ”Dune” (Dina) i objašnjavaju nam kako su Britanci na kraju II svjetskog rata odlučili čitav otok dignuti u zrak dinamitom, no srećom se urušio samo djelomično. Kažu ”srećom”, jer inače danas ne bismo vidjeli stotine običnih i sivih tuljana kojima je ovaj otok omiljeno mjesto susreta, parenja i podizanja mladunčadi. Mužjaci, ženke i njihova mladunčad odmaraju se na plaži i čekaju smirivanje valova. Mladunčad sivih tuljana čeka svoje majke na obali koja ih hrani dok god ne zamjene „dječje“ krzno s odraslim krznom nakon čega mogu samostalno roniti i plivati. Mladunčad običnih tuljana zamjenu krzna „odrade“ već u utrobi majke te su već nekoliko sati nakon koćenja sposobni plivati i roniti te ih majke često hrane mlijekom u moru. Nadzornici nam kažu kako znaju imati problema s iznimno agresivnim mužjacima koji ubijaju mladunčad pa su ponekad prisiljeni odstrijeliti takve mužjake kako bi zaštitili mladunčad i majke. Oduševljeni su i otočkim
Punk festivalom kada se okupe pankeri iz čitave Njemačke i susjednih zemalja te nakon zabave i koncerata naprave akciju čišćenja otoka od smeća i dijelova ribarskih mreža koje valovi razbacuju po obali. Tko jednom ugleda mladunče tuljana i čuje kako doziva majku ovaj otok mu zauvijek ostane u sjećanju. Ipak, vrijeme nam je za odlazak s otoka. U utrobi broda vlada tišina i čudna potištenost, osjećaj kao da smo oteti s „našeg“ otoka i odvedeni na kopno. Ipak, raduje nas što sutra putujemo u Norddeich u posjet centru za proučavanje i spašavanje tuljana.
U Norddeichu nas dočekuje ljubazni čuvar Tim koji drži predavanje o biologiji i ekologiji tuljana te nas upoznaje s poslom koji radi već dvadeset godina. Centar se prvenstveno bavi spašavanjem mladih jedinki tuljana jer ponekad mladunci ostanu bez majke ili ih ona napusti. Često i zbog mnoštva turista koji se kreću plažom majka ne može prići mladuncu kako bi ga nahranila. Centar je organizirao volontere koji promatraju tuljane na plažama i ako posumnjaju da je neki mladunac ozlijeđen ili napušten, pregledaju ga i izvažu. Ako je ozlijeđen, što često znaju biti zbog mužjaka tuljana ili ponekad od pasa bez nadzora, odmah ga odnesu u centar za spašavanje. Ako mladunče nije ozlijeđeno, ali se čini napušten, nakon vaganja čeka se ponovo vaganje nakon 24 sata i ukoliko je izgubio na težini znači da ga majka nije nahranila cijeli dan, što je dovoljna indicija da je napušten te ga odnose u centar.
Volonteri kao i nadzornici također rade na širenju svijesti o ponašanju tuljana te upozoravaju građane o približavanju ili ako imaju uz sebe pse bez nadzora. U samom centru nalaze se bazeni u kojima mladi tuljani „vježbaju“ prije ispuštanja u prirodu. Tim nam je objasnio kako hrane mlade tuljane, koristeći tekućinu nastalu potpunim mljevenjem lososa koja u sebi sadržava potrebne masti, proteine i minerale za razvoj tuljana. Kad tuljani dovoljno odrastu, ispuštaju ih u blizini kolonija tuljana iz kojih su potekli. Centar je prepun djece koja ovdje razvijaju svijest o važnosti tuljana, ali i drugih živih bića u moru te kroz razne edukativne igre šire svoje vidike. Ovaj centar, prema njihovim izračunima, 75% prihoda ostvaruje od ulaznica, a dobar dio i od suvenira i donacija što ga čini potpuno samodostatnim u financijskom smislu. Suveniri za sve generacije pa čak i alkoholni „tuljanski“ gin od čije prodaje dio odlazi centru!
Kao da nas u svakom danu neka vrsta ”sreće” prati pa srećom kasnimo na vlak za Bremen i možemo još dva sata uz toplu čokoladu razgovarati o svemu što smo doživjeli prethodna dva dana. Naša koordinatorica Lisa je već vidno umorna i ne zavidim joj, treba znati
kontrolirati osam veselih južnjaka na tmurnom sjeveru. U Bremen stižemo kasno i odlazimo na spavanje jer ujutro treba predstaviti sve što smo do sad odradili na projektu i što je još u planu. Lagana jutarnja šetnja do mjesta gdje ćemo održati sastanak polako nam otkriva stari dio grada. Lisa nam obećava da ćemo poslije sastanka krenuti u obilazak i držimo je za riječ. Grčki duo, Odyseas i Kimon, otkriva nam koliko stotina sredozemnih medvjedica obitava u grčkim morima te koliko su spilja za koćenje mladunaca pronašli. Svi im zavidimo i pozorno upijamo svaku informaciju koja nam može pomoći u daljnjem radu. Naši albanski kolege Sabina i Kosta pokazuju nam kako su postavili fotozamke u svodove spilja pomoću dvokomponentnog ljepila za kamen, dok crnogorske kolegice Nevena i Ksenija pokazuju kako komunikaciraju s javnosti i turistima u Crnoj Gori i upoznavaju ih s tako očekivanim povratkom sredozemnih medvjedica u naš Jadran. Grci nam velikodušno daju do znanja kako im se uvijek možemo obratiti oko budućih problema koje ćemo imati s turistima ili rješavanja sukoba s onima kojima medvjedice možda i nisu previše drage. Tješe nas da problemi i sukobi koje ćemo u budućnosti vjerovatno imati su u stvari dobar znak jer to znači da broj medvjedica u Jadranu raste. Možda i mi jednom budemo morali tjerati turiste od medvjedica koje se odmaraju na plažama kao što to moraju njemački nadzornici, tko zna! S ovim gorko-slatkim mislima odlazimo u obilazak starog grada Bremena. Sutra se vraćamo svojim domovima i već me pomalo steže pomisao da ću kolege s kojima sam u ovih nekoliko dana dijelio ova nevjerovatna iskustva sljedeći puta vidjeti samo preko ekrana. Hvala svima, a posebno koordinatorici Lisi!
